„Adolescencija“ („Adolescence“), britanska miniserija premijerno prikazana na „Netflixu“ u martu 2025. godine, nakon svega 17 dana prikazivanja, našla se na listi najgledanijih „Netflixovih“ serija na engleskom jeziku svih vremena i postala predmet rasprava ne samo na portalima i društvenim mrežama već i u okviru stručnih zajednica i poslaničkih klupa.
Serija započinje prikazivanjem upada naoružanih pripadnika policije u kuću Millerovih i privođenjem trinaestogodišnjeg dječaka Jamieja Millera zbog osnovane sumnje da je sedmostrukim ubodima noža usmrtio drugaricu iz razreda, Katie Leonard.
Daljnji tok radnje, direktno ili u podtekstu, pokušava analizirati šta je navelo Jamieja da izvrši tako surov zločin. Kako prenosi portal „Mondo“, scenaristi serije nisu željeli po automatizmu okriviti roditelje za Jamiejevo ponašanje već su htjeli istražiti i druge faktore koji su oblikovali dječakovu ličnost. Premda serija ukazuje na koloplet faktora koji su naškodili Jamiejevom psihološkom zdravlju, zaključujemo da se zločinu prvenstveno treba pristupiti iz vizure uloge društvenih mreža u oblikovanju ličnosti mladih ljudi.
Tok serije navodi nas na zaključak da je mladima život na društvenim mrežama postao primarno i dominantno okruženje koje redefinira ne samo njihove unutrašnje horizonte već kompletan porodični i školski život.
Društvene mreže i škola
Trećeg dana po zločinu, inspektor i narednica angažirani na ovom slučaju, dolaze u Jamiejevu školu kako bi saznali nešto više o motivu i oružju kojim je počinjeno ubistvo. Scene snimljene po školskim hodnicima i učionicama skreću nam pažnju na dječiju zavisnost o društvenim mrežama. Sve nam ukazuje na to da djeca provode previše vremena na telefonima. Čak i dok su u školi.
Npr. u sceni kad inspektor i narednica ulaze u Jamiejev razred, nastavnica utišava djecu i govori im da odlože svoje telefone. U drugoj sceni vidimo nastavnika koji u školskom dvorištu galami na dvojicu učenika i govori im više puta kako „telefoni nisu dopušteni“, prijeteći im da će ih poslati u izolaciju. U trećoj sceni koja se odvija u školskom holu, vidimo djecu koja pjevuše pjesmicu s telefona „Na TikToku si, mrziš tinejdžera, zarađuješ, imaš 13 godina“ i direktoricu koja u prolazu kritizira djecu riječima: „Ostavite te mobitele i natrag u razred!“ U sceni u kojoj su djeca upravo izašla iz škole i pošla svojim kućama, vidimo da bezmalo svi u ruci drže svoje mobilne telefone.
Navedene scene impliciraju da su mobilni telefoni i društvene mreže u potpunosti zaokupili pažnju mladih ljudi, a brojni svjetski stručnjaci ukazuju na to da se uzroci ove zavisnosti kriju u načinu na koji su društvene mreže dizajnirane.
Generalna direktorica UNESCO-a, Audrey Azoulay, u uvodu za UNESCO-ove Smjernice za upravljanje digitalnim platformama (Guidelines for the Governance of Digital Platforms) navodi:
„Kao virtuelni prostori društvene interakcije, digitalne platforme podređene su algoritmima dizajniranim da monopoliziraju našu pažnju, nehotice favorizirajući dezinformacije i govor mržnje, dajući prednost klikovima nad istinom i vjerovatnoći nad dokazima.“
Profesorica na Univerzitetu Harvard, Shoshana Zuboff, u knjizi „Doba nadzornog kapitalizma“ govori o tome kako velike tehnološke kompanije, kao što su Google, Facebook itd. svjesno, sistemski i na sve raspoložive načine nastoje izazvati zavisnost (mladih) ljudi od društvenih mreža, kako bi pribavljanjem velikih količina bihevioralnog viška ostvarili ogromno bogatstvo i stekli moć. (Pogledaj tekst „Nadzorni kapitalizam ‒ Prokrustov krevet budućnosti?“).
Ovome u prilog svjedoči i Akt o digitalnim uslugama (Digital Service Act, skr. DSA), koji je prošle godine stupio na snagu u svim zemljama članicama Evropske unije, koji je između ostalog nastao iz potrebe da se odgovori na sistemske rizike kojima su izloženi maloljetnici na internetu. Jedan od ciljeva Akta jeste „osiguravanje sigurnog, predvidljivog i pouzdanog internetskog okruženja u kojem su temeljna prava utvrđena u Povelji propisno zaštićena“. Ove riječi impliciraju da naraštaji mladih ljudi trenutno odrastaju u nesigurnom i nepouzdanom internetskom okruženju i da je krajnje vrijeme da se tome stane u kraj.
Na problem izazivanja zavisnosti mladih ljudi od društvenih mreža ne tako davno ukazao je i sjajan dokumentarni film „Društvena dilema“ (The Social Dilemma) u kojem svoje osvrte na ovu tematiku daju najeminentniji stručnjaci iz oblasti digitalnih tehnologija.
U trećoj epizodi, iz razgovora koji je Jamie vodio s kliničkim psihologom saznajemo i to da su Katie, Jamie i njegovi prijatelji bili predmet cyber nasilja, čime se autori serije dotiču još jednog modaliteta negativnog uticaja društvenih mreža na psihičko zdravlje maloljetnika.
Netflix
Naime, Katiein bivši momak je od nje tražio da mu pošalje svoju do pasa obnaženu fotografiju. Nedugo nakon što je Katie to i učinila, on je tu fotografiju proslijedio svojim prijateljima, a ovi svojima, tako da su uskoro svi u školi počeli nazivati Katie droljom. S druge strane, Jamie i njegovi prijatelji bili su predmet uvreda i ismijavanja koje su se povremeno prenosile iz virtuelnog u stvarni svijet, u vidu pljuvanja s prozora, guranja, podmetanja nogu i sl. Prelijevanje nasilja iz stvarnog u virtuelni prostor i obrnuto tematizira i scena u kojoj Jade, Katieina najbolja prijateljica, šuta nogama Jamiejevog druga Rayana u školskom dvorištu optužujući ga za smrt svoje prijateljice. Za to vrijeme, mnogi se smiju i komentiraju kako je jadno što ga tuče cura, dok drugi sve snimaju svojim mobitelima. Uslijed svega doživljenog, inspektor nakon nekoliko sati provedenih u školi dolazi do zaključka da u takvoj atmosferi niko od djece nije u stanju da uči.
Društvene mreže i porodica
Jamie je odrastao u prilično funkcionalnoj četveročlanoj porodici, uz roditelje koji se vole i koji ga vole i koji ga tokom djetinjstva nikad nisu tukli i nisu mu uskraćivali vrijeme i pažnju. U jednoj sceni, Jamiejev otac govori kako je Jamie dobar dečko, a on dobar otac.
S druge strane, serija ukazuje i na određene disfunkcionalnosti unutar porodice Miller, kao što su jako sterotipan odnos muškarca i žene, pasivna uloga majke i otac kao prototip toksične maskuline ideologije.
Premda autori serije ne upiru toliko prst u Jamiejeve roditelje kao glavne krivce Jamiejeve agresivnosti, koliko u one koji su svjesno i namjerno dizajnirali digitalne platforme kako bi „monopolizirali pažnju“, tj. izazvali zavisnost adolescenata od društvenih mreža, oni ih ipak ni u tom pogledu ne lišavaju odgovornosti. Naime, posljednja epizoda završava riječima uplakanog Jamiejevog oca: „Oprosti sine, trebao sam biti bolji.“
Šta su to Jamiejevi roditelji propustili da urade kad je riječ o Jamiejevom odgoju?
U četvrtoj epizodi iz razgovora koji vode Jamiejevi roditelji saznajemo da Jamie nikad nije izlazio iz svoje sobe. Po povratku iz škole, samo bi zalupio vratima i otišao u svoju sobu ravno za računar. Majka govori kako je znala vidjeti svjetlo u njegovoj sobi do 1 uvečer. Otac na to odgovara kako nisu mogli učiniti ništa i kako su sva djeca danas takva i kako roditelji ne mogu znati šta im dijete gleda u svojoj sobi, porniće ili bilo šta drugo.
Iz ovog razgovora zaključujemo da su Jamijevi roditelji propustili uspostaviti bilo kakva pravila i ograničenja koja se tiču Jamiejevih medijskih navika: od toga da je imao računar u vlastitoj sobi, ostajao ispred ekrana do kasno u noć, bez roditeljskog staranja o sadržajima koje je pratio i sl.
Društvene mreže i razvoj ličnosti adolescenata
Zuboff u svojoj knjizi objašnjava i to kako je svim adolescentima svojstveno da formiraju sliku o sebi i doživljaj vlastite ličnosti putem slike koju drugi imaju o njima. Upravo iz tog razloga je okretanje glave Jamiejevog oca i njegovo izbjegavanje da ostvari kontakt očima sa sinom kada bi ovaj tokom fudbalske utakmice napravio neki katastrofalan potez i postajao predmet ismijavanja prisutnih djelovalo destruktivno na psihološki profil mladog Jamieja. Zbog toga lajkovi i komentari imaju toliko snažan uticaj na razvoj ličnosti adolescenata i tu prirodnu sklonost mladih ljudi društvene mreže surovo eksploatiraju. Tragajući za motivom zločina dolazimo do prepiske koju su Jamie i Katie vodili na Instagramu i saznajemo da je Katie poručila Jamieju da je incel, tj. da nikad neće naći djevojku. Da stvar bude gora, taj njen komentar dobio je mnogo lajkova. Zbog ovog i sličnih komentara i njihovog odobravanja, Jamie je zaključio da je jako ružan, da je smotan i da zbog toga nikad neće biti privlačan djevojkama, što je sve skupa hranilo njegov osjećaj bespomoćnosti i posljedično njegovu agresivnost.
Kroz razgovor inspektora i njegovog sina Adama, koji pohađa istu školu kao i Jamie, shvatamo koliko su društvene mreže i specifičan način komunikacije koji mladi koriste online, produbili generacijski jaz između odraslih i djece. Autori serije sugeriraju nam kako roditelji, nastavnici i policajci ne poznaju komunikacijski kod/emotikone i komunikacijske kanale djece, niti ideologije s kojima se djeca susreću na internetu. Jedna od stvari koja je najviše šokirala roditelje, odnosno publiku, jeste spoznaja do koje mjere virtuelni prostor može zaokupiti pažnju djece i izmjestiti ih u potpuno drugu, paralelnu stvarnost o kojoj oni ne znaju ništa.
Više o značenju popularnih emotikona koje djeca koriste možete pogledati u tekstu „Šta znače ovi simboli? – Vodič za roditelje kroz online kodove“.
O tome koliko je tanka granica između virtuelnog i stvarnog, naročito u životima mladih ljudi, ukazuje i specifična tehnika korištena tokom snimanja serije. Naime, svaka od četiri epizode snimana je iz jednog neprekinutog kadra, u realnom vremenu. Osim toga što ova kreativna tehnika snažno podsjeća na strimovanje uživo (live streaming) i na društvene mreže koje dobrim dijelom i jesu tema ove serije, za razliku od klasičnog postupka koji se koristi u svijetu filma i koji ima za cilj da nas iz sfere realnog izmjesti u sferu virtuelnog, ovom tehnikom nas reditelj pokušava iz sfere virtuelnog vratiti u sferu realnog, da bismo ono o čemu serija govori što je moguće više shvatili kao prikaz gole stvarnosti.
Sudeći po interesovanju i komentarima koje je serija izazvala, publika je to očigledno prepoznala. Brutalno i vjerodostojno nagoneći roditelje širom svijeta da se zapitaju ko im zapravo vaspitava djecu, autori serije ohrabruju roditelje da ne preuzimaju svu odgovornost za aktuelno stanje na sebe nego da konačno pozovu na odgovornost tehnološke kompanije koje stoje iza ovako dizajniranih društvenih mreža i predstavnike vlasti koji ne čine dovoljno napora da takvoj praksi stanu u kraj.
Seriju je režirao Philip Barantini, a scenarij potpisuju Stephen Graham i Jack Thorne.
