Povećana izloženost internetu i društvenim mrežama stvorila je generaciju mladih ljudi koji su ovisni o internetu i preopterećeni informacijama koje im se plasiraju, što u javnom prostoru i obrazovnom sustavu dovodi do sve većeg otpora prema tehnologijama. Roditelji i nastavni kadar sve češće, zbog dobrobiti djece, pribjegavaju ograničenjima i zabranama tehnologije, što je, mišljenja su stručnjaci, pogrešan pristup.
Upravo studija Media quiteracy: Why digital disconnection belongs in the media literacy curriculum, koju su priredile Katie Day Good (Sveučilište Calvin) i Michelle Ciccone (Sveučilište Massachusetts Amherst), govori o problemu prevelike izloženosti medijima, ograničenjima i učenju o dobrobiti i manama rastućih tehnologija, ali i potrebi za izmjenama u obrazovnim sustavima i pristupima poučavanju medijske pismenosti.
Podsjetimo da je medijska pismenost sposobnost pristupanja medijima, razumijevanja i kritičkog procjenjivanja različitih aspekata medija i medijskih sadržaja, te ostvarivanja komunikacije u različitim kontekstima. Ona zahtijeva razvijanje etičkih i filozofskih vještina i znanja, te je ne bi trebalo ograničavati na učenje o alatima i tehnologijama nego bi trebala biti usmjerena na to da građani steknu vještine kritičkog razmišljanja potrebne za prosuđivanje, analizu složenih stanja i prepoznavanje razlike između mišljenja i činjenica.
Za medijsku pismenost potrebno je kritičko razumijevanje medijskog sadržaja, te je sa svakodnevnim napretkom tehnologija ovu granu potrebno i dorađivati i prilagođavati vremenu u kojem živimo. Upravo u prilagođavanju autorice studije vide priliku za rješenje problema preopterećenosti djece i mladih medijima.
Autorice najnovije studije, u tom kontekstu, predlažu uvođenje poučavanja o potrebi svjesnog i svojevoljnog isključivanja iz digitalnog svijeta u školske programe da bi se svjesnim djelovanjem i apstinencijom kod djece razvilo kritičko promišljanje o digitalnim medijima.
Studija uvodi dva nova pojma u područje medijske pismenosti, a to su Media quiteracy, složenica izvedena od engleskih riječi quit ‒ „napustiti“ i literacy – „pismenost“, i Digital disconnection, odnosno „digitalno isključenje“. Ova dva pojma, smatraju, ključna su u budućem odnosu djece prema medijima.
Media quiteracy ili grubo prevedeno kao „svjesno isključivanje iz medijskog okruženja“, fokusira se na učenje kroz namjerno odbijanje, apstinenciju ili isključivanje iz digitalnih medija. Umjesto pasivnog povlačenja iz digitalne kulture, media quiteracy može se shvatiti kao aktivan i kreativan pristup učenju.
Autorice predlažu uključivanje medijskog isključenja u obrazovne programe medijske pismenosti kako bi se učenici osnažili da kritički procijene svoju potrebu za medijima i razmotre društvene, etičke i ekološke posljedice tehnologije.
Medijsko isključenje tako bi, smatraju, dopunilo tradicionalnu medijsku pismenost razvijanjem kritičkog razmišljanja, a autorice zagovaraju ovu metodu kao alat za individualnu i kolektivnu transformaciju, potičući učenike da kritički pristupe tehnologiji i istraže alternative digitalnoj participaciji.
U studiji se naglašava važnost poučavanja o kritičkim stavovima, te potreba da se u obrazovanju o medijskoj pismenosti jasnije i izravnije napravi prostor za istraživanje neuporabe digitalnih medijskih tehnologija kako u obrazovne, tako i u neobrazovne svrhe.
Predstavljeni su i primjeri što u praksi znači „učenje kroz nekorištenje“. U tom kontekstu navodi se da je moguće organizirati sesije u kojima bi učenici prestali koristiti određene medije poput društvenih mreža ili televizije, nakon čega bi sumirali iskustva o tome kakav utjecaj isključenost ima na njihove navike, pažnju, učenje, slobodno vrijeme. Ovakav vid kontroliranog i svojevoljnog isključivanja, mišljenja su autorice studije, doveo bi do boljih i dugoročnijih rezultata.
Navodi se i potreba za preispitivanjem alata koji se koriste u nastavnim programima, te rasprava o važnosti, dobrobiti i manama tih alata. Za primjer svojevoljnog isključivanja iz medijskog okruženja naveden je slučaj Luddite Cluba u Brooklynu, u kojem srednjoškolci svjesno odbijaju pametne telefone i društvene medije kako bi potaknuli offline interakcije i pronašli vrijeme za druge aktivnosti. U studiji je navedeno i niz drugih korisnih primjera.
Identificirane su i prepreke za ovakvo poučavanje, te je navedeno da je potrebno aktivno sudjelovanje u digitalnim aktivnostima kako bi se prvenstveno naučile sve mogućnosti, a zatim i prepoznale prijetnje i izazovi.
Na kraju je važno naglasiti da je medijska pismenost slabo zastupljena u bh. sustavu obrazovanja, kako u predškolskom, tako i u školskom i visokoškolskom obrazovanju. Izučavanje medijske pismenosti uglavnom je temeljeno na neformalnom obrazovanju i volji pojedinca, te nove studije, temeljene na istraživanjima provedenim u osviještenim društvima kada je u pitanju ova tema, mogu biti vodilja i važna informacija u radu s djecom.
