Televizija kao skup izuma i otkrića u području elektriciteta, telegrafije, fotografije, pokretnih slika itd. počela se razvijati 1884. godine, a do prvog televizijskog emitiranja došlo je 1929. kada su BBC iz Velike Britanije i nekoliko postaja iz Sjedinjenih Država započeli eksperimentalni rad. Od tog vremena, pa u sljedećih gotovo stotinu godina, televizija se razvila u dominantnu medijsku formu koja je snažno utjecala na gotovo sve aspekte privatnog i javnog života.
Televizijski program u Bosni i Hercegovini obilježio je ove godine 60. obljetnicu. Davne 1961. godine, kada je Televizija Sarajevo prvi put emitirala televizijski program iz studija Radio Sarajeva, samo 5% bh. stanovništva moglo je pratiti televizijski program. Danas gotovo da nema domaćinstva u BiH (96%) koje nema televizor. Osim toga, u posljednjih 25 godina Bosna i Hercegovina bilježi značajan porast broja televizijskih postaja koje su registrirane i imaju dozvolu za rad u BiH. Prema posljednjem Godišnjem izvješću Regulatorne agencije za komunikacije za 2020. godinu u Bosni i Hercegovini je registrirano ukupno 119 televizijskih postaja. Neke od njih emitiraju signal putem zemaljske radio-difuzije (14 javnih i 24 privatne TV postaje), neke putem drugih elektroničkih komunikacijskih mreža (6 javnih i 60 privatnih TV postaja), dok 12 TV postaja pruža audiovizualne medijske usluge na zahtjev. Osim toga, javni servis Bosne i Hercegovine ima tri televizijske postaje (BHRT, RTVFBiH, RTRS). Osim brojnih domaćih TV postaja, građanima BiH na raspolaganju je i veliki broj televizijskih postaja iz regije i svijeta čiji se signal u BiH distribuira putem licencirane telekomunikacijske mreže (kabelska televizija, IPTV) ili putem satelita. Ove brojke i statistike već nedvojbeno ukazuju na značaj i ulogu koju televizija kao medij ima u BiH.
Rezultati istraživanja Medijske navike odraslih u BiH pokazuju da kada je u pitanju korištenje medijskih i informacijsko-komunikacijskih usluga, stanovnici BiH najčešće koriste aplikacije za slanje poruka/poziva (88%) i televiziju (87%). Nadalje, televizija je medij putem kojeg se građani BiH najčešće informiraju o događajima u zemlji i svijetu (78%). Uz to, stanovnici BiH najčešće koriste televiziju u zabavne svrhe (66%).
Na pitanje koje sadržaje gledaju/prate/slušaju kako na televiziji tako i u drugim medijima, stanovnici BiH navode da najčešće prate vijesti i informativne sadržaje (71%), zatim zabavni (64%), pa igrani sadržaj (51%). Istraživanje je pokazalo da stanovnici BiH najviše gledaju domaće TV postaje (61%), dok većina ostalih gledaju TV postaje iz regiona (26%). Iako gotovo petina stanovnika BiH (18%) uopće ne koristi medije i IK usluge u obrazovne svrhe, 40% onih koji to čine najčešće koriste televiziju u te svrhe, odmah iza otvorenog interneta koji u svrhu učenja koristi 44% građana. Za sudjelovanje u raspravama i javno izražavanje mišljenja o važnim temama od javnog interesa, stanovnici BiH se ne oslanjaju značajno na televiziju (18%) i ta razina opada s dobi ispitanika.
Korištenje televizije “dijeli” stanovništvo BiH u tri kategorije: najčešće je gledaju osobe bez formalnog obrazovanja (97%), zatim oni sa završenim osnovnom, srednjom, višom školom i fakultetom (84% do 89%), a najrjeđe je koriste osobe s poslijediplomskim obrazovanjem (71%).
Usporedbe prema radnom statusu pokazale su da televiziju najviše gledaju umirovljenici (97%), domaćice (91%), zatim nezaposleni i zaposleni (87%), a najmanje učenici (68%) i studenti (65%). Iako je iznimno rijetko da starije osobe uopće ne gledaju program na TV postajama, među mladima to nije slučaj – svaka sedma mlada osoba ne gleda TV postaje (2% prema 14%). Osim toga, ruralni stanovnici češće koriste televiziju od gradskih stanovnika (91% naspram 82%).
Kada je riječ o dječjim medijskim navikama, studija pod nazivom Dječje medijske navike i stavovi roditelja potvrdila je da je televizija izuzetno popularan medij među djecom te da sedmero od desetero djece u BiH svakodnevno gleda televiziju. Naime, svako bh. kućanstvo u kojem žive djeca ima barem jedan televizor. Osim što djeca u BiH imaju priliku gledati televiziju, skoro sva djeca u BiH gledaju televiziju, od čega 88% djece od 0-3 godine i sva djeca od 7 do 10 godina. Podaci dobiveni od djece od 7-18 godina pokazuju da tijekom normalnog radnog dana djeca gledaju televiziju u prosjeku sat i 24 minute, dok se vikendom ovo vrijeme penje na prosječno sat i 40 minuta. Gotovo svako drugo dijete (48%) u dobi od 0-10 godina gleda isključivo ili uglavnom domaće programe na televiziji. TV sadržaji koje gledaju djeca od 4 do 18 godina su crtići, igrani filmovi i serije za djecu, dječji program, igrani filmovi i serije za odrasle, sportski, obrazovni i dokumentarni programi, kulturne emisije, dok ostali TV sadržaji privlače daleko manje pažnje djece i mladih. Djeca koja gledaju televiziju obično je gledaju između 12 i 22 sata. Među djecom, posebice među adolescentima, sve popularnije su TV platforme za usluge na zahtjev.
S obzirom da je istraživanje medijskih navika odraslih pokazalo da učenici i studenti najmanje gledaju televiziju, ne iznenađuju rezultati istraživanja Prikladna informiranost mladih u BiH o situaciji vezanoj za Covid-19 u kojem su učenici i studenti najviše zastupljeni u uzorku. Naime, 64% ispitanika navelo je da koristi internet kao najvažniji izvor informacija o Covidu, dok samo 29% ispitanika u te svrhe koristi televiziju. Ovo istraživanje pokazalo je da televiziju kao izvor informacija o situaciji vezanoj uz Covid-19 koristi 38% djece od 0 do 14 godina, 36% mladih u dobi od 15-19 godina, 31% starijih od 35 godina i oko 20% preostalih ispitanika, starosti mahom 20-35 godina. Ovi rezultati potvrdili su pretpostavku da je internet postao najvažniji izvor informacija za mlade, pokazujući da televizija i dalje ima značajnu ulogu u području informiranja.
Rezultati ankete temeljene na spolu pokazali su da žene nešto više koriste televiziju od muškaraca kao glavni izvor informacija o Covid-19 (33% prema 27%).
Rezultati nedavno sprovedenog istraživanja Mladi za bolje medije: stavovi, potrebe i navike mladih za medijske sadržaje u BiH u kojem je sudjelovao 321 ispitanik iz BiH u dobi od 18 do 30 godina, još su alarmantniji u pogledu uloge koju televizija ima u informiranju mladih ljudi. Naime, istraživanje je potvrdilo apsolutnu dominaciju online medija (65%) i društvenih mreža (28%) u području informiranja mladih u BiH, dok je samo 1% mladih naveo televiziju kao dominantan izvor informacija. Štoviše, ne samo kada je riječ o informiranju, ovo istraživanje pokazalo je da mlade općenito više privlače internetski medijski sadržaji nego audiovizualni i radijski sadržaji. Dok je popis omiljenih YouTube i podcast kanala dugačak i raznolik, samo je nekoliko njih navelo određene TV emisije kao omiljene. Uz to, tek oko 37% ispitanika navelo je svoje omiljene novinare i novinarke, voditelje i voditeljice, što može ukazivati na nedostatak uzora u tradicionalnim medijima, ali i neselektivno praćenje medijskih sadržaja. Ovakvu sliku (niskog) interesa koji mladi pokazuju za televizijske sadržaje dijelom objašnjava još jedan rezultat istog istraživanja prema kojem ispitanici smatraju da, za razliku od online medija, tradicionalni bh. mediji nude malo specijaliziranih sadržaja za mlade. Osim što ih je malo, više od polovice ispitanika nezadovoljno je i sadržajem domaćih radijskih i televizijskih programa (66%).
Govoreći o zadovoljstvu građana BiH sadržajem koji se nudi na televiziji, samo 40% stanovnika BiH koji prate/gledaju program domaćih javnih RTV servisa procjenjuje da on u načelu (uglavnom ili u potpunosti) zadovoljava neke od njihovih informativnih, zabavnih, edukativnih, sportskih, vjerskih i kulturnih potreba, s tom razlikom da javni servisi više zadovoljavaju informativne i zabavne potrebe nego obrazovne potrebe korisnika.
Osim toga, svaki drugi bh. roditelj djece od 0-10 godina nije zadovoljan količinom dječjeg programa na bh. televizijama. Kada je riječ o ocjenjivanju kvaliteta dječjih programa koji se emitiraju na bh. televizijskim postajama, oko polovice roditelja djece od 0 do 10 godina misli da je osrednji, oko 20% roditelja smatra da je prilično loš, odnosno prilično dobar, dok ga vrlo mali broj roditelja ocjenjuje kao izrazito loš ili odličan. Roditelji iz kućanstava slabijeg imovinskog statusa češće ističu da njihova djeca gledaju domaće TV programe, te su zadovoljniji njegovom količinom i kvalitetom od roditelja iz kućanstava s višim primanjima.
Sve navedeno govori u prilog činjenici da je televizija i dalje jedan od dominantnih medija u BiH, s tim da taj status televizije online mediji, društvene mreže i druge IK usluge, posebice iz ugla mlađe publike, sve više stavljaju pred izazove.
