Kultna knjiga američkog teoretičara medija Nila Postmana (Niel Postman) „Amusing Ourselves to Death – Public Discourse in the Age of Show Business” iz 1985. u izdanju njujorške izdavačke kuće Viking Penguin Inc. na svojih 160 stranica bavi se utjecajima televizije kao masovnog medija na javni diskurs i američku kulturu u drugoj polovici XX. stoljeća. Knjiga koju vam predstavljamo i dalje predstavlja veoma korisnu literaturu ne samo za mediologe i studente komunikologije, nego i za sve one koji žele razviti kritički odnos prema medijima i razumjeti načine na koje dominantni mediji oblikuju kulturu i precepciju svijeta u kojem živimo.
Postman u knjizi „Amusing Ourselves to Death“ iznosi tezu kako je televizija uništila javni diskurs u Americi, zato što je zabava ideološka podloga svih televizijskih diskursa. Najveći problem, konstatira Postman, ipak ne leži u tome što je zabava metafora za sve televizijske diskurse, nego u tome što ista metafora počinje dominirati stvarnim svijetom. Tragom Mekluanove konstatacije da je medij poruka, Postman obrazlaže kako forma javnog diskursa regulira i diktira sadržaje datih formi. Prema Postmanu, televizija, kao dominantni oblik javnog diskursa (autor je pisao ovu knjigu 80. godina, prim. aut.) usmjerava diskurs kroz vizualni doživljaj, a ne kroz logičku razradu ideja. Autor slikovito zaključuje da kao što se ne može dimnim signalima prenijeti neko filozofsko učenje, tako ni televizija ne može prnijeti poruke koje se tiču političke filozofije.
Postman kroz cijelu knjigu objašnjava kako mediji oblikuju način na koji percipiramo stvarnost, oblikujemo naše ideje o istini, razmišljamo, zaključujemo i učimo. Glede toga, autor detaljno objašnjava kako je način percepcije stvarnosti utemeljen na tipografiji, koja je u opadanju, dijametralno suprotan doživljaju stvarnosti koji promovira era televizije. Autor obrazlaže kako je u vrijeme dominacije tiska javni diskurs u Americi, budući usmjeren k pismenom i usmenom jeziku, bio koherentan, ozbiljan i racionalan. Pod utjecajem televizije, izgubio je na snazi i postao apsurdan. Uzrok tome leži u gore navedenoj Postmanovoj konstataciji da je televizija medij zabave i da je zabava jedina društvena uloga koju televizija može preuzeti na odgovarajući način. Problem nastaje, smatra Postman, kad televizija pretendira da bude nositelj ozbiljnih kulturnih dijaloga. U zasebnim, ilustrativno nazvanim poglavljima ( „Shuffle Off to Betlehem“, „Reach Out and Elect Someone“, „Teaching as an Amusing Activity“) Postman obrazlaže razarajuću ulogu koju televizija ostvaruje kao medij politike, religije i obrazovanja.
Kad je riječ o obrazovanju, autor osporava dvije teze edukativne filozofije koju promovira logika televizije: 1. da su učenje i zabava nerazdvojivi; 2. da se učionica treba preoblikovati u mjesto u kojem se i predavanje i učenje trebaju predstaviti kao zabavne aktivnosti. Značajke televizijskih obrazovnih emisija su, konstatira Postman, sljedeće: ne zahtijevaju nikakva prethodna znanja, osmišljene su tako da ne izazovu bilo kakvu vrstu zapitanosti i klone se argumentiranog, logički zasnovanog razmišljanja i diskusije. Kad je riječ o politici, Postman zaključuje kako su televizijske vijesti puka zabava, zato što predstavljaju slike fragmentirane stvarnosti, bez konteksta, posljedica, vrijednosti, što rezultira odsustvom nužne ozbiljnosti. Postman problematizira to što televizija više stavlja naglasak na to kako netko ili nešto izgleda (uključujući i političke kandidate) nego to što netko ili nešto jeste. Takav javni diskurs koji napušta logiku, razum i redoslijed, navodi Postman, u estetici bi se nazvao dadaizmom, u filozofiji nihilizmom, u psihijatriji šizofrenijom, a u kazalištu vodviljem.
Kad je riječ o odnosu televizije i religije, Postman zaključuje da televizija, kao medij, nije pogodan za religijske teme. „Ono što televizijske propovjednike“, piše Postman, „čini neprijateljima religijskog iskustva, nije toliko njihova slabost, koliko slabost medija putem kojeg propovijedaju“ (str. 117). Autor primjećuje i to da, ukoliko se neka institucija odbija prilagoditi matrici koju nameće televizija, ta institucija biva percipirana kao čudna, umjesto da se sama matrica dovede u pitanje.
Autor smatra da Amerika duguje svoj uspon dominaciji pisane riječi u američkoj kulturi 18. i 19. stoljeća. To vrijeme, koje Postman naziva erom izlaganja (Age of Exposition), karakteriziraju konceptualno, deduktivno razmišljanje, vrednovanje razuma i reda, te njegovanje objektivnosti. Gotovo istodobna pojava telegrafa, (preteče) fotoaparata, petparačkih novina i novinskih agencija koncem 19. stoljeća, najavili su dolazak ere šoubiznisa koja je dosegnula svoj vrhunac pojavom televizije. Suštinska razlika između jezika, s jedne, te fotografije, kao osnove vizualnih medija, s druge strane, jeste u tome što fotografija predstavlja svijet kao objekt, za razliku od jezika koji svijet predstavlja kao ideju. Televizija, poentira Postman, nije nastavak, nego napad na kulturu pismenosti.
Imajući sve to u vidu, Postman zaključuje kako je model uspostave totalitarnog režima koji je predložio Aldous Huxley (Oldouz Haksli) u svom Vrlom novom svijetu približniji onome što je na djelu u Americi druge polovine XX. st. od modela koji je u 1984. predložio George Orwell (Džordž Orvel).
