Dragana Rašević, u knjizi „Medijska kultura i medijska pismenost“ (2014) poziva se na Daglasa Kelnera koji je, prema autorici, ponudio najpotpuniju definiciju medijske kulture, navodeći kako je medijska kultura kultura visoke tehnologije, koja predstavlja izvor kulture koju usvajamo, a koju čine medijski sadržaj i sredstva njegovog emitiranja (str. 100, 109). Definirajući pojam medijske kulture, Kelner uvodi i pojam medijske pismenosti. Naime, budući da sadržaji medijske kulture nameću modele ponašanja i oblikuju duhovne horizonte čovjeka, Kelner ističe kako je „potrebno razviti kritičku medijsku pismenost koja pojedincu pomaže uspješno percipirati sve ono što čini medijsku kulturu.“ (str. 110).
Autorica prepoznaje sljedeće socijalne subjekte koji oblikuju sadržaje medijske kulture: ideologija, društvene promjene, javnost, društveni pokreti, klase, rase, država, ekonomski i znanstveni centri moći, crkva i vjerske organizacije. Autorica zaključuje da društveni subjekti djeluju na strukturu medijske kulture, ali i da medijska kultura izaziva mnoge promjene u društvu, navodeći primjere iz povijesti (hiperprodukcija tiskanih izdanja tijekom Francuske buržoaske revolucije, oslanjanje nacističke propagande na radio, uporaba filma u svrhu širenja američke globalne dominacije itd.). U dominantne socijalne subjekte medijske kulture autorica svrstava ekonomske (država, politike, krupne ekonomije, centri moći i utjecaja, vlasnici medija i oglašivači) i znanstvene centre moći. Pored svih navedenih socijalnih subjekata, medijsku kulturu determiniraju i ekonomski i industrijski čimbenici kao što su novac, vrijeme, tehnologija i deregulacija.
U čimbenike koji su utjecali na pojavu globalne medijske kulture autorica ubraja: razvoj informacijsko-komunikacijskih tehnologija, medijski imperijalizam, monopolizaciju medijskog vlasništva, dominaciju američke nacionalne ideologije i kulture, te vrijednosti neoliberalnog kapitalizma. Globalizacija, konvergencija, liberalizacija i deregulacija doveli su, kako navodi autorica, do sve veće raznolikosti programa i sadržaja, izrazito segmentirane i fragmentirane medijske publike, koncentracije medija u SAD i Europi, te do samoreferentnosti medija.
Autorica ističe da je liberalizam kao ideologija negativno utjecao na medije jer je stavio kvantitet i profit ispred kvalitete. To je dovelo do osiromašenja medijske kulture. Došlo je do opadanja društvenih tema, udjela skupog i zahtjevnog za produkciju dokumentarnog i obrazovnog programa, dok je s druge strane porastao udio zabavnih sadržaja kojima je cilj da se privuče što brojnija publika, kako bi se skuplje prodalo vrijeme oglašivačima. Jedna od posljedica komercijalno orijentirane medijske kulture jeste nametanje potrošnje kao primarne svrhe života. Opadanju kvalitete medijske kulture, kako navodi autorica knjige, doprinijeli su i privatizacija i pluralizacija medija.
Autorica daje pregled najznačajnijih kritičkih osvrta na sadržaje medijske kulture koji su proizišli iz frankfurtske škole, britanskih studija kulture i postmodernističkih studija kulture, ističući posebice doprinos koji su britanske studije kulture dale promišljanju medijske kulture i njezinog utjecaja (političkog, ideološkog, estetskog, vrijednosnog i drugog) na publiku.
Autorica ističe kako je koncept medijske pismenosti nastao 70. godina prošlog stoljeća iz potrebe da se djeca zaštite od negativnih medijskih sadržaja kako bi kasnije evoluirao u kritički odnos prema sadržajima medijske kulture. Autorica pravi razliku između medijskog obrazovanja kao „procesa koji se može razviti i razvijati“ te medijske pismenosti kao „kvalitete koja se može postići“ (str. 157). Za uspješno medijsko obrazovanje, autorica preporučuje primjenu u školama sva četiri modela medijskog obrazovanja koje predlaže Len Mastermen, idejni tvorac medijskog obrazovanja u Velikoj Britaniji. Autorica također ukazuje na različita značenja informatičke, informacijske i medijske pismenosti, ističući kako informacijska pismenost, kao širi pojam, u svoj koncept uključuje knjižničarsku pismenost, medijsku pismenost, informatičku pismenost i digitalnu pismenost.
Knjiga Dragane Rašević u nešto manje od 200 stranica predstavlja socijalne determinante medijske kulture, definira pojmove medijske i masovne kulture, te medijske i drugih oblika „pismenosti 21. stoljeća“ uz osvrt na razvoj različitih oblika medija kroz povijest, pregled dominantnih teorija o utjecaju medija koje su nastale tijekom 20. stoljeća u Europi i Americi i osnovnih teorijskih polazišta kritičkih kulturoloških studija. Riječ je o jednoj od prvih knjiga u Bosni i Hercegovini koja je ukazivala na nedovoljno razvijenu društvenu i institucionalnu svijest u bosanskohercegovačkom društvu o važnosti medijskog obrazovanja i medijske pismenosti kao nezaobilazne vještine u 21. stoljeću.
Knjigu možete preuzeti ovdje.
