Dokumentarni film Héctora Carréa „Zašto je lakše vjerovati lažima nego istini? Doba post-istine“ (Why Is It Easier To Believe Lies Than Truth? Post-Truth Times-Journalism Documentary) kritički analizira uzroke i posljedice krize u koju je zapalo novinarstvo 21. stoljeća.
Film je sniman u Europi i SAD-u, a sugovornici su Noam Chomsky i brojni ugledni novinari i urednici nekih od najvećih novinskih kuća: New York Times, The Guardian, The Nation, El Pais, El Mundo itd.
Film otvoreno i studiozno propituje najveće probleme s kojima se suočavaju novinari i novinarstvo u 21. stoljeću: nezaposlenost, prezaposlenost, otpuštanje radnika, potplaćenost, rad na crno, nerazumijevanje menadžmenta za prirodu novinarskog posla, uvjetovanja političke i financijske prirode, autocenzura, prikriveno oglašavanje, davanje prednosti brzini u odnosu na analizu događaja, nedostatak publike zainteresirane za prave vijesti i sl.
Definirajći demokraciju kao „dijalog informiranih građana“, film ukazuje na moguće posljedice zatrpavanja javnog prostora dezinformacijama, propagandom ili banalnostima.
Prikazujući složen i dinamičan proces nastanka vijesti u različitim novinskim kućama u Europi i SAD-u, film skreće pozornost na to da pravo novinarstvo traži dosta vremena, novca i posvećenosti.
Film podvlači jasnu granicu između toga što jest, a što nije novinarstvo. Čekanje da PR- službe vlada, institucija ili kompanija pošalju priču koju novinska kuća treba objaviti nije novinarstvo. Pravo novinarstvo nije u funkciji zabave, nego u službi istine i javnog interesa, stoga ni infotainment (kovanica nastala spajanjem riječi „informacija“, engl. information i „zabava“, engl. entertainment) nije novinarstvo.
Noam Chomsky skreće pozornost na fenomen institucionalnog pritiska, koji dobrim dijelom oblikuje i kontrolira rad novinara, kao i na fenomen „proizovodnje suglasnosti“, o čemu je u prošlom stoljeću dosta pisao Walter Lippman. Ističući kako medijske kuće zapravo prodaju publiku oglašivačima, Chomsky kritizira činjenicu da mnoge medijske kuće više vode računa o svojim prihodima nego o kvaliteti informacija koje objavljuju. Naposljetku, Chomsky upozorava na to da obilje informacija često predstavlja običnu redundantnost, koja samo stvara privid toga da javnost raspolaže svim relevantnim informacijama od javnog interesa.
Bolna istina krije se u tome da je digitalna revolucija, umjesto transformacije čovječanstva u obećavano „društvo znanja“, obezvrijedila samu suštinu znanja ‒ spoznaju istine i uvela nas u doba post-istine, u kojem glasačko tijelo ne donosi političke odluke na temelju relevantnih informacija o političkim kandidatima i njihovim programima, već na temelju njihovog izgleda, ponašanja, načina na koji govore i sl.
Svjetlo na kraju tunela krije se u činjenici da svijetom i dalje hodaju „novinari koji najviše strahuju od toga da ne objave lažnu informaciju“ i da još uvijek ima ljudi koji su svjesni toga da je „prava informacija moćno oružje za pokretanje društvenih promjena“.
Prilagodba publici i načinu na koji publika danas dominantno konzumira vijesti, financiranje kvalitetnog novinarstva u vidu pretplata, donacija i sl. prepoznati su kao neki od mogućih načina prevladavanja aktualne krize u kojoj se našlo suvremeno novinarstvo.
