Imate li i vi sve češće dojam kako vaš mobilni telefon ili vaše računalo slušaju što govorite i izlaze u susret vašim potrebama i prije nego što ste „uguglali“ ključnu riječ u pretraživač? Ili da Google registrira svaki vaš korak i svaku vašu riječ, potpuno ignorirajući vaše pravo na privatnost? Kako je to moguće? Kako i zašto smo dotle došli? I kamo nas to vodi?
Odgovore na ova pitanja daje nam Shoshana Zuboff, profesorica na Harvard Business School u knjizi Doba nadzornog kapitalizma (The Age of Surveillance Capitalism) objavljenoj 2019. godine.
Već sama definicija pojma „nadzorni kapitalizam“ daje nam odgovore na neka od ovih pitanja. Naime, jedna od definicija nadzornog kapitalizma glasi da je u pitanju „novi ekonomski poredak koji podrazumijeva prisvajanje ljudskog iskustva kao besplatne sirovine za prikrivenu poslovnu praksu iskopavanja podataka, predviđanja i prodaje“. Nadzorni kapitalizam, koji je u znanstvenoj literaturi označen i kao tehnofeudalizam, predstavlja pojavu bez povijesnog presedana, sa svojim specifičnim sirovinama, proizvodima i proizvodnim sredstvima, koja je određenom uskom broju poduzetnika (tehnokrata) omogućila neviđenu akumulaciju bogatstva, znanja i moći.
Sirovina koja pokreće veliku mašineriju nadzornog kapitalizma je tzv. bihevioralni višak, to jest digitalni podatci i tragovi o svim aktivnostima koje obavljamo u virtualnom i fizičkom prostoru. Sredstva za proizvodnju na koja se oslanjaju nadzorni kapitalisti su umjetna inteligencija, strojna inteligencija i neuronska mreža koji se koriste za kreiranje tzv. prognostičkih proizvoda, odnosno informacija o tome što ćemo misliti, raditi, osjećati danas, uskoro i kasnije.
Nadzorni kapitalizam možemo označiti i kao pokret koji počiva na zbacivanju ljudskog suvereniteta i koji teži nametanju novog kolektivnog poretka zasnovanog na potpunoj izvjesnosti.
Kada i gdje nastaje nadzorni kapitalizam?
Premda faktori koji su doveli do nastanka nadzornog kapitalizma, neoliberalni kapitalizam i individualizacija, sežu još u doba prve modernosti krajem 19. i početkom 20. stoljeća, možemo reći da je doba nadzornog kapitalizma, ili tzv. treće moderno doba nastalo u sam osvit 21. stoljeća u Sjedinjenim Američkim Državama. Njegovi početci vezani su za Googleov odgovor na financijsku krizu koja je u travnju 2000. godine zahvatila Silicijsku dolinu, pa i sam Google. U atmosferi izvanrednog stanja, Googleovi osnivači, Larry Page i Sergey Brin odlučili su napustiti politiku upornog i javnog protivljenja korištenju svoje infrastrukture i usluga za potrebe oglašavanja. Trpeći sve veće pritiske investitora koji su zahtijevali da kompanija ostvaruje veće prihode, 2002. godine Google uviđa da gomila sitnih i naizgled beznačajnih podataka o našem online ponašanju, tzv. bihevioralni višak, može poslužiti kao sirovina za dobivanje unosnih prognostičkih proizvoda za potrebe oglašivačke industrije. Google tako pravi zaokret u svojoj poslovnoj filozofiji od usluživanja ka nadziranju svojih korisnika, od njihovog tretiranja kao samosvjesnih individua koje imaju specifične želje i potrebe, do ophođenja prema korisnicima kao izvoru besplatne sirovine koja se vrlo skupo može prodati oglašivačima, političkim kandidatima, obavještajnim službama i sl.
Društvene mreže – rudnici dijamanata nadzornog kapitalizma
Rodonačelnik nadzornog kapitalizma je Google, a nakon Googlea uslijedili su Facebook, Microsoft, Amazon i donekle Apple.
Pod vodstvom Sheryl Sandberg, koja je s pozicije Googleove potpredsjednice globalne online prodaje i poslovanja 2008. godine preuzela poziciju izvršne direktorice Facebooka, Facebook se od platforme za društveno umrežavanje pretvorio u reklamnog diva. Sandbergova je shvatila da „Facebookov društveni dijagram predstavlja basnoslovni izvor bihevioralnog viška, te da bi se vještom manipulacijom Facebookove kulture intimnosti i dijeljenja taj bihevioralni višak mogao iskoristiti ne samo da bi se odgovorilo na potražnju nego da bi se stvorila potražnja“.
Nadzorni kapitalisti prikupljaju i raspolažu našim osobnim podatcima, grubo kršeći našu privatnost, krijući se iza besmislenih i beskrajno dugačkih politika privatnosti i online ugovora o uvjetima pružanja usluga koje nitko ne čita. Ti podatci se ukrštaju, obrađuju i pretvaraju u prognostičke proizvode za potrebe poduzeća, različitih službi, vlada i sl. na tržištima budućeg ponašanja. Autorica konstatira kako nakon 2000. godine Googleovo geslo glasi da korisnici više nisu svrha sami po sebi, nego sredstvo za postizanje tuđih ciljeva.
I baš kao što se industrijski kapitalizam 19. i 20. stoljeća razvijao na uštrb prirode, tako se i nadzorni kapitalizam, zarad svojih ekonomskih ciljeva, razvija po cijenu pustošenja i uništavanja ljudske prirode: ljudskog dostojanstva, privatnosti, integriteta, samosvijesti i prava na odlučivanje.
Uslijed svega navedenog, autorica nagovještava da digitalna budućnost kakvu kroje nadzorni kapitalisti nije skrojena po mjeri čovjeka. Ako su procesi alijenacije započeli u doba prve i druge modernosti, možemo slobodno reći da će ti procesi u eri treće modernosti doživjeti kulminaciju, udaljavajući čovjeka ne samo od drugih, već i od samog sebe.
Nudi li koncept medijske i informacijske pismenosti odgovore na ove probleme, ili su nam potrebna i neka druga, sustavna rješenja?
