Autorica: Ivana Sivrić
(Vjesnik Bibliotekara Hrvatske, 2022.)
Sažetak:
Cilj ovog teorijskog istraživanja jest kritički prikazati suvremene oblike pismenosti 21. stoljeća, specifičnosti po kojima su slični ili se razlikuju, s posebnim fokusom na medijsku pismenost kao element medijskog obrazovanja, kako bi se pridonijelo stvaranju pretpostavki za oblikovanje koncepta kritičke autonomije. Komplementarnost i sinergija tih pojmova prepoznati su kao ključni čimbenici za uspješan razvoj i obrazovanje svakog pojedinca.
Metodologija. U istraživanju se polazi od pretpostavke da je unaprjeđenje suvremenih oblika pismenosti ključno za razvoj društva, te zahtijeva od pojedinca sustavno i organizirano stjecanje raznovrsnih kompetencija s ciljem unaprjeđenja veće razine znanja i obrazovanja. Stoga se istraživačko pitanje odnosi na koherentnost tih pojmova. Suvremeni oblici pismenosti trebali bi se tretirati kao srodni, komplementarni pojmovi (nikako konkurentni/suparnički), koji se sjedinjuju i nadopunjuju jedni na druge, čineći tako sinergiju i zajedničko djelovanje koje za cilj ima prikupljanje novih znanja i stjecanje kompetencija u suvremenom svijetu medija, informacija i obrazovanja. Postdigitalni izazov opisuje odnos pojedinca i tehnologije, ali (bi) treba(o) uključiti i odnos etike, estetike i emocije. Za pripremu i teorijsku analizu u radu korištena je relevantna znanstvena i stručna literaturna građa, s ciljem tumačenja aktualnih suvremenih oblika pismenosti, s posebnim osvrtom na medijsku pismenost u 21. stoljeću i ukazivanja na usklađenost sadržaja i teme istraživanja.
Rezultati. Rad donosi kritičku analizu suvremenih oblika pismenosti i to, u metodološkom smislu, pozicioniranih u kontekstu UNESCO-vih definicija pismenosti kao vještina koje u 21. stoljeću predstavljaju uvjet za kvalitetnije obrazovanje. Sukladno definiranim ciljevima, ovaj rad opisuje aktualne suvremene oblike pismenosti prikazujući ih kroz elementarnu, sekundarnu i tercijarnu pismenost. Predstavljena su različita tumačenja suvremenih oblika pismenosti, ističući njihove specifičnosti, s posebnim fokusom na UNESCO-vu strategiju za pismenost mladih i odraslih. Posljednji dio rada fokusiran je na ulogu medijske pismenosti kao elementa medijskog obrazovanja, s ciljem da se pridonese kreiranju koncepta kritičke autonomije. U radu se zaključuje da, uz ostale suvremene oblike pismenosti, medijsko opismenjavanje nudi najbolje rezultate ako se odvija u sinergiji s drugim suvremenim i komplementarnim pismenostima 21. stoljeća.
Rad je dostupan na sljedećem linku:
