Digitalni mediji, pojačani pojavom generativne umjetne inteligencije i novih tehnologija, sve snažnije oblikuju način na koji ljudi nalaze, tumače i dijele informacije. U kojoj mjeri i na koji način nacionalne politike zemalja članica UNESCO prepoznaju ove trendove i kako pripremaju mlade za život u sve složenijem medijskom okruženju pitanja su na koja odgovara globalno istraživanje stanja medijske i informacijske pismenosti (MIP) koje je UNESCO proveo od veljače do lipnja 2025. godine.
UNESCO-ova analiza globalnog stanja medijske i informacijske pismenosti Medijska i informacijska pismenost za sve: nadilaženje praznina koja je obuhvatila 194 države članice UNESCO-a, ustanovila je sljedeće:
Većina država ne integrira MIP sustavno u svoje obrazovne sustave sukladno UNESCO-vim standardima.
Na globalnoj razini, elemente MIP-a, kako ih definira UNESCO, u nacionalne sustave formalnog obrazovanja integrirale su 84 od 194 zemlje (43%), 56 zemalja (29%) je integriralo isključivo elemente koji se odnose na digitalnu pismenost, dok 43 zemlje (22%) uopće nisu integrirale MIP. Za 11 zemalja (6%) nije bilo dovoljno dostupnih podataka da bi se provela adekvatna analiza situacije.
Većina (56) od ukupno 84 zemlje koje su uvrstile određene aspekte MIP-a u školske kurikulume tretiraju nastavu MIP-a kao obveznu nastavnu komponentu, 11 kao izbornu i jedna kao vannastavnu aktivnost, dok u 16 zemalja nije bilo dovoljno dostupnih podataka za analizu situacije.
Ono što osobito privlači pažnju jeste činjenica da ogromna većina zemalja (75) primjenjuje kroskurikularni pristup što znači da se MIP ne izučava kao samostalan predmet, već u okviru više različitih nastavnih predmeta. Ovakav pristup ima određene prednosti i nedostatke. S jedne strane, izučavanje MIP-a u okviru nekoliko predmeta može pomoći učenicima da bolje sagledaju značaj MIP-a u različitim domenima društvenog života, ali isto tako može dovesti do njegove marginalizacije i zapostavljanja. S tim u vezi, UNESCO preporučuje primjenu mješovitog pristupa koji podrazumijeva izučavanje MIP-a u okviru samostalnog predmeta, ali i u sklopu više nastavnih predmeta.
Mnoge zemlje poistovjećuju medijsko obrazovanje sa sticanjem digitalnih vještina, zapostavljajući razvoj kritičkog mišljenja.
Ovakav, suženi vid integracije MIP-a u školske kurikulume, najzastupljeniji je u regiji Azije i Pacifika, nešto manje u afričkim zemljama, zatim u arapskim država, i znatno manje u Latinskoj Americi sa Karibima i Evropi i Sjevernoj Americi. Većina od ukupno 56 zemalja koje su u nacionalni sustav formalnog obrazovanja integrirale samo one elemente MIP-a koje se odnose na digitalne (tehničke) vještine, izučava MIP u okviru samostalnog predmeta i to najčešće u okviru srednjoškolskog obrazovanja.
Postoje velike razlike po pitanju stanja MIP-a u različitim dijelovima svijeta.
Dok je 91% zemalja u Europi i Sjevernoj Americi integrisalo MIP u školske kurikulume, dotle je ovaj udio u drugim dijelovima svijeta daleko niži.
S druge strane, dok se 9 od 17 zemalja, koje su usvojile ciljane strategije razvoja MIP-a, nalaze u Europi i Sjevernoj Americi, nijedna od afričkih ili arapskih zemalja nije poduzela takav korak.
MIP se najčešće uči u osnovnim i srednjim školama.
Od ukupno 84 zemlje koje su integrirale MIP u nacionalne sustave formalnog obrazovanja 82 su to učinile kroz srednjoškolsko obrazovanje, 71 kroz osnovno obrazovanje, a svega 17 zemalja u okviru visokog obrazovanja. Iz ovih podataka vidljivo je da pojedine zemlje uključuju MIP u dvije ili tri obrazovne razine.
Uključivanje MIP-a u nacionalne politike mnogih zemalja ukazuje na to da MIP sve više dobija na značaju, međutim i dalje su prisutne velike razlike u različitim dijelovima svijeta.
171 od 194 UNESCO članice prepoznala je važnost MIP kompetencija u okviru svojih nacionalnih politika, i to najčešće u okviru širih strategija vezanih za obrazovanje, digitalnu transformaciju, razvoj, sigurnosti, izborni proces i sl. Samo 17 zemalja usvojilo je ciljane strategije razvoja MIP-a, od kojih 16 zemalja, tretiraju ovu oblast na hibridni način: samostalno i u kontekstu drugih strategija i politika.
Premda većina UNESCO članica uključuje MIP u svoje nacionalne politike, to ne implicira da određena zemlja nužno integrira MIP u svoj obrazovni sustav. Analiza pokazuje da zemlje koje su usvojile ciljane ili hibridne MIP politike češće integriraju MIP u obrazovni sustav. 70% od 17 zemalja koje su usvojile ciljane ili hibridne strategije MIP-a integriralo je MIP u sustav formalnog obrazovanja, što sugerira da je upravo ovakav pristup najpouzdaniji način da se MIP sustavno uključi u nastavni proces. S druge strane, zemlje koje tretiraju MIP isključivo kroz horizontalne politike (uključujući i obrazovne) obično integriraju MIP u školske kurikulume samo u užem smislu, dajući prednost tehničkim kompetencijama, zanemarujući kritičko mišljenje, građanski aktivizam, etično kreiranja sadržaja i sl.
UNESCO pojašnjava da ciljane strategije razvoja MIP-a ne smiju biti izolirane, nego da moraju proizilaziti iz širih okvira javnih politika i nadovezivati se na relevantne nacionalne, regionalne i međunarodne razvojne ciljeve.
Analiza je takođe pokazala da su u većini slučajeva institucije vlasti uključene u proces integriranja MIP-a u javne politike i obrazovni sustav, te da su najbolji rezultati u ovom pogledu vidljivi u zemljama u kojima predstavnici vlasti surađuju sa drugim akterima kao što su međunarodne i nevladine organizacije, obrazovne institucije, privatni sektor, mediji i dr.
O kojim prazninama je riječ i kako ih nadići?
Šarolika slika svijeta po pitanju stanja MIP-a, u kojoj Latinska Amerika i Karibi, Azija i Pacifik, arapske države i Afrika po svim parametrima, više ili manje, zaostaju za Europom i Sjevernom Amerikom, zatim nepostojeća, neadekvatna i/ili nesistematična integracija MIP-a u nacionalne sustave formalnog obrazovanja, slaba zastupljenost ciljanih i hibridnih strategija razvoja MIP-a sugeriraju da svijet još uvijek nije u dovoljnoj mjeri prepoznao važnost MIP-a.
Kako bi navedene praznine zaista bile nadiđene i kako bi znanja i vještine iz oblasti MIP-a sustavno doprle do sudionika na svim obrazovnim razinama, u svim regijama svijeta, nužno je da svi akteri sudjeluju i surađuju: institucije vlasti, škole, civilno društvo i međunarodni partneri.
To je bezmalo jedini način da “mladi na kojima svijet ostaje” razviju kritičko mišljenje, sposobnost procjenjivanja vjerodostojnosti informacija, kao i sposobnost da sigurno, odgovorno i učinkovito plove digitalnim vodama.
