Autorica: Nada Grahovac
Međunarodni i domaći propisi pozivaju na poseban oprez u izvješćivanju o djeci i za djecu.
Prava djece su samo potrebe koje djeca imaju na putu svog odrastanja i te potrebe zahtijevaju, između ostaloga, i primjereno medijsko izvješćivanje za djecu i o djeci. Zbog izuzetno važne uloge medija u promociji prava djeteta, a posebno u ostvarivanju tih prava i njihovoj zaštiti, i međunarodni i domaći propisi pozivaju na poseban oprez u izvješćivanju o djeci i za djecu. Dostojanstvo djeteta i njegovo pravo na zaštitu mora se poštovati u svim situacijama pa i u izbornoj kampanji.
Sudjelovanje djece u kampanji i njihova zlouporaba u političke svrhe je pitanje koje se postavlja svake dvije godine kada se u Bosni i Hercegovini (BiH) održavaju izbori. Nažalost, svjedoci smo različitih aktivnosti u kojima politički subjekti, zbog osobne promocije uključuju djecu u svoje predizborne aktivnosti, zlouporabljuju ih samo s jednim ciljem – za privlačenje pažnje i naklonosti biračkoga tijela, a mediji to objavljuju.
Tijekom 30 dana izborne kampanje politički subjekti, u namjeri da pridobiju naklonost birača, u različitim aktivnostima koriste djecu – zlouporabljuju ih za ostvarivanje svojih ciljeva na što je, tijekom kampanje za Opće izbore 2022. godine upozorilo i Središnje izborno povjerenstvo BiH. Oni su pozvali političke subjekte, kandidate, medije i javnost da ne čine radnje koje dovode do povrede prava djece tijekom izborne kampanje, te ukazujući na roditeljsku odgovornost za dovođenje djece na okupljanja i nepotrebna izlaganja. Pravila za postupanje, zbog sumnje da je došlo do povrede prava djeteta emitiranjem medijskoga sadržaja, definirana su medijskim zakonima i kodeksima koji trebaju osigurati zaštitu djeteta od potencijalne štete koju može prouzrokovati medijsko izvješćivanje.
Tako je Kodeksom o audiovizualnim uslugama i medijskim uslugama radija Regulatorne agencije za komunikacije zabranjena svaka zlouporaba maloljetnika u sadržajima pružatelja medijskih usluga i posebno je zabranjena uporaba maloljetnika u političke svrhe. Za sudjelovanje maloljetnika u programu potrebna je suglasnost roditelja. S obzirom da je Kodeksom zabranjena svaka zlouporaba maloljetnika u sadržajima pružatelja medijskih usluga i posebno njihova uporaba u političke svrhe, eventualna suglasnost roditelja ne isključuje odgovornost pružatelja medijske usluge za emitirani sadržaj. Svako nepoštivanje ili kršenje odredbi Kodeksa podliježe sankcijama sukladno Zakonu o komunikacijama.
Elektronički medij ima pravo odbiti objavu plaćenoga političkog oglašavanja ako “oglašavanje uključuje zlouporabu djece u političke svrhe sukladno međunarodnim standardima”, ili “ako je oglašavanje u suprotnosti s ostalim propisima Regulatorne agencije za komunikacije” te zatražiti mišljenje Regulatorne agencije za komunikacije. Agenciji se može obratiti i politički subjekt čiji je oglas odbijen, i u jednom i u drugom slučaju Regulatorna agencija će izdati obvezujuće mišljenje u svezi sa sadržajem u roku od 48 sati.
S obzirom da se navedena pravila odnose samo na plaćeno političko oglašavanje u elektroničkim medijima, a da se emitiranje sadržaja o sudjelovanju djece u političkoj kampanji sve više usmjerava na online medije, to su pravila za postupanje u tim medijima definirana Kodeksom Vijeća za tisak i online medije. Kodeks ima za cilj postaviti temelje sustava samouređivanja u tiskanim i online medijima, koji će biti smatrani moralno obvezujućim za novinare, urednike i izdavače tiskanih i online medija. Kodeksom se uređuje da su u postupanju s djecom i maloljetnicima, novinari i urednici dužni biti krajnje obazrivi, poštovati dobre običaje i Konvenciju Ujedinjenih naroda o pravima djeteta te polaziti od najboljeg interesa djeteta, a postupanje Vijeća, kada je u izvješćivanju došlo do kršenja odredaba kodeksa, a time i do povrede prava djeteta, definirano je člankom 24.
Postavlja se pitanje je li zaista isključiva odgovornost na roditeljima, kome to roditelji daju suglasnost za sudjelovanje djece u predizbornim aktivnostima političkih subjekata? Ima li sustav mehanizme za zaštitu djece od zlouporabe u ovim aktivnostima i koliko mediji poštuju ono što im je kodeksima i zakonom propisano, a odnosi se na prava i zaštitu djece?
Konvencija o pravima djeteta obvezuje
Prihvaćajući Konvenciju o pravima djeteta, država je preuzela i obvezu i odgovornost da poduzme sve potrebne zakonodavne, administrativne i ostale mjere kako bi osigurala ostvarivanje svakoga prava iz Konvencije za svako dijete (članak 4).
Obveza države da “će poduzeti” odgovarajuće mjere ne ostavlja prostor za procjenu hoće li i koje mjere poduzeti, već obvezuje na poduzimanje “svih odgovarajućih mjera”. Kako bi sustav odgovorio na potrebe djece i osigurao njihovo pravo na zaštitu, pod “svim odgovarajućim mjerama” podrazumijeva se cijeli niz mjera i aktivnosti u različitim resorima, uključujući i zakonodavnu aktivnost, programe prevencije i usluge za podršku djeci, odgovarajuću pomoć roditeljima u ostvarivanju odgovornosti za podizanje djeteta, obvezan multidisciplinaran pristup, edukaciju djece i odraslih koji rade s djecom, podizanje svijesti o posljedicama na razvoj i odrastanje djeteta. Ostvarivanje prava djece na zaštitu od različitih oblika nasilja, uključujući i zlouporabu djece i druge oblike ponižavajućega postupanja, zahtijeva sustavna rješenja, zakonom jasno utvrđena prava koja djeca imaju sukladno Konvenciji i učinkovite mehanizme za zaštitu zakonom utvrđenih prava. Prema Konvenciji (članak 19.) dijete ima pravo na zaštitu od svakoga oblika nasilja, zlostavljanja, zanemarivanja, zlouporabe i eksploatacije. I upravo, prihvaćajući preuzete obveze, a na temelju članka 19. Konvencije, potpisan je Protokol o postupanju u slučaju nasilja, zlostavljanja i zanemarivanja djece čiji je temeljni cilj zaštita djece od svih oblika nasilja. Protokol definira različite oblike nasilja, uključujući i zlouporabu djeteta, te procedure postupanja u svim slučajevima prijave ili saznanja da je dijete žrtva nekoga oblika nasilja.
Kad govorimo o različitim oblicima nasilja, zlostavljanja i zanemarivanja djece danas su primjetni značajni pomaci, ne samo u normativnom dijelu već i većoj osjetljivosti svih subjekata zaštite u prepoznavanju različitih oblika nasilja, njihovom prijavljivanju i procesuiranju. Međutim, pravo djeteta na zaštitu od zlouporabe, nažalost, u praksi još uvijek nije prepoznato kao jedno od temeljnih prava djeteta, što za posljedicu ima izostanak potrebnoga odgovora na potrebe djece i njihovo pravo na zaštitu od zlouporabe uopće, pa i u izbornoj kampanji. Zlouporaba djece je svaka uporaba djece u određenim aktivnostima odraslih protivno interesima djece i “postojat će onda kada te osobe usmjere aktivnosti na način da to bude u korist drugih osoba, a ne isključivo u svrhu ostvarivanja prava djeteta. Kada, dakle, svrha uključivanja djeteta nije da ono ostvari svoje pravo.” Pri tome je vrlo važno praviti razliku u ostvarivanju prava djece na participaciju i sudjelovanje u političkom životu, na koji oni imaju pravo i njihove (zlo)uporabe u tim aktivnostima.
Prema Konvenciji, dijete je subjekt prava i ima pravo na slobodu mišljena, savjesti i vjeroispovijesti, pravo na slobodu udruživanja i slobodu mirnoga okupljanja, pravo na pristup informacijama. Pravo djeteta na participaciju, kao jedno od temeljnih načela Konvencije, priznaje djetetu pravo da slobodno izrazi svoje mišljenje o svim pitanjima koja ga se tiču.
Međutim, postupci u kojima je prisutno “manipuliranje odraslih djecom, stavljanje djece u situacije u kojima im se kaže što mogu reći, ili se djeca izlažu riziku od pričinjavanja štete prilikom sudjelovanja, nisu etički postupci i ne mogu se shvatiti kao primjena članka 12.”
Ostvarivanje prava djeteta na participaciju, koju je država dužna osigurati, moguće je samo pod uvjetom ako su svi procesi u kojima sudjeluje dijete, između ostaloga “transparentni i informativni, dobrovoljni, s poštovanjem, relevantni, prilagođeni djeci, sigurni i osjetljivi na rizike”, navodi se u općim komentarima Komiteta za zaštitu djeteta. S obzirom da se radi o temeljnim zahtjevima koji se moraju osigurati u primjeni članka 12., to izostanak bilo kojeg od navedenih zahtjeva dovodi u pitanje ostvarivanje prava djeteta na participaciju i ostavlja mogućnost za zlouporabu.
U svim aktivnostima, koje se odnose na djecu, prvenstveno se mora voditi računa o najboljim interesima djeteta. To je jedno od temeljnih načela Konvencije koje je istovremeno i pravo djeteta i temeljno pravno načelo i pravilo postupanja. Načelo najboljih interesa djeteta treba osigurati potpuno i stvarno ostvarivanje svih prava iz Konvencije za svako dijete, jer “potpuna primjena instituta najboljih interesa djeteta zahtijeva razvoj pristupa utemeljenog na pravima koji uključuje sve aktere, radi osiguranja holističkog fizičkog, psihološkog, moralnog i duhovnog integriteta djeteta i promociju njegovoga ljudskog dostojanstva.”
Roditelji i škole
Roditelji, navodi se u preambuli Konvencije o pravima djeteta, imaju ponajprije odgovornost za podizanje i razvoj djeteta. Najbolji interesi djeteta će biti njihova temeljna briga (članak 18.). Države članice dužne su poštivati odgovornosti, prava i dužnosti roditelja u usmjeravanju i savjetovanju djeteta u ostvarivanju prava priznatih Konvencijom, sukladno razvojnim mogućnostima djeteta (članak 5.).
S obzirom na to da su roditelji najvažniji u odrastanju djeteta, to je i njihova odgovornost posebno naglašena. Roditelji mogu sa svojom djecom provoditi slobodno vrijeme na način koji je, prema njihovom mišljenju, najbolji za njihovu obitelj, ali istovremeno moraju preuzeti i odgovornost jer su “najbolji interesi djeteta njihova temeljna briga” za rizike koje javni skupovi nose i koji mogu dovesti do ugrožavanja sigurnosti djeteta, njegove privatnosti i njegovih najboljih interesa.
Roditeljska je odgovornost da u svakom pojedinačnom slučaju, u zavisnosti od razvojnih mogućnosti djeteta i njegove zrelosti, i uz obvezno sudjelovanje djeteta, procijeni je li učešće djeteta u tim aktivnostima zaista u njegovom interesu, te hoće li se i kako učešće u tim aktivnostima odraziti na dijete, ne samo danas, već dugoročno.
Škola je odgojna i obrazovna ustanova.
Obrazovanje, na koje svako dijete ima pravo, mora biti usmjereno na dijete, prilagođeno djetetu u punom smislu te riječi i usmjereno na razvoj poštivanja ljudskih prava i temeljnih sloboda. Zahtjev Konvencije te posebno članak 19. je uspostaviti sustav koji će za svako dijete osigurati zaštitu od svakoga oblika nasilja, zlostavljanja, zanemarivanja, zlouporabe, eksploatacije i svakoga drugog načina na koji se može povrijediti dijete.
U Bosni i Hercegovini pravo djeteta na zaštitu od zlouporabe u političke svrhe nije na odgovarajući način uređeno u svim zakonima o osnovnom obrazovanju, a ovo područje je generalno nedovoljno tematizirano u stručnim diskusijama i analizama.
Tamo gdje je pravo na zaštitu od zlouporabe normirano, potrebno je pojasniti široj javnosti kako i do koje mjere se odnosi i na pravo djeteta na zaštitu od zlouporabe u političke svrhe.
Prava i dužnosti učenika u odgojno-obrazovnim ustanovama u Republici Srpskoj utvrđena su Zakonom iz 2017. godine, a do tada je bilo uređeno samo pitanje njihove odgovornosti i to zbog povrede obveza koje zakonom nisu bile uređene. Članak 73. Zakona o osnovnom odgoju i obrazovanju Republike Srpske utvrđuje da “učenik ima pravo na zaštitu od svakoga oblika nasilja, zlostavljanja, zanemarivanja i zlouporabe”.
Pored toga, u ovom kontekstu, značajne su odredbe:
– škola je dužna osigurati učinkovite mehanizme zaštite, članak 8. točka 4.
– ravnatelj škole osigurava zaštitu prava učenika, članak 152.
– ravnatelj škole poduzima mjere zaštite prava učenika, članak 152.
– u školi nije dozvoljeno političko organiziranje i djelovanje, članak 12.
Okvirnim zakonom o osnovnom i srednjem obrazovanju u Bosni i Hercegovini u školama se zabranjuje djelovanje političkih stranaka i njihovih podmladaka, a svi sudionici odgojno-obrazovnoga procesa dužni su poduzimati potrebne mjere zaštite prava učenika. Izravnu poveznicu sa Smjernicama za postupanje u slučaju nasilja nad djecom u BiH pronalazimo u Zakonu o osnovnom odgoju i obrazovanju Županije Sarajevo.
Pored toga, pravo djeteta na zaštitu privatnosti (članak 16. Konvencije) zahtijeva od škole da osigura i učinkovite mehanizme za zaštitu privatnosti djeteta u odgojno-obrazovnim ustanovama. S tim u svezi škola je, između ostaloga, dužna pribaviti suglasnost roditelja za fotografiranje djece u aktivnostima škole, a fotografije djece može koristiti samo ako za to ima pismenu dozvolu roditelja i to samo u svrhe za koje je roditelj dao dozvolu. S obzirom da skupovi sa stranačkim obilježjem nisu aktivnosti škole, škola ne može tražiti suglasnost roditelja za sudjelovanje djece u tim aktivnostima, pa samim tim, suglasnost roditelja za fotografiranje djece nikako se ne može dovesti u svezu s tim aktivnostima.
U okviru jedinstvenoga sustava za zaštitu od nasilja, zaštita djece od zlouporabe uopće, pa i u političke svrhe, zahtijeva da se, u odgovarajućim postupcima, u različitim resorima, postupak utvrđivanja odgovornosti onih koji su zlouporabili dijete i donošenje odgovarajućih odluka za zaštitu prava i interesa djeteta provodi sukladno sektorskim zakonima ovisno o tome tko je počinitelj i tko je zlouporabio dijete i definiranim protokolima (kodeksima) postupanja.
Područje zlouporabe djece u političke svrhe u Bosni i Hercegovini nedovoljno je istraženo, a zakonska regulativa neujednačena i neprecizna. Zbog toga je neophodno u što skorijem vremenu uključiti sve značajne sudionike u ovom području na zajedničko i koordinirano djelovanje u svrhu zaštite djece od političkih zlouporaba.
Tekst je nastao kao doprinos Danima medijske i informacijske pismenosti u BiH, u suradnji s Mediacentrom Sarajevo, Transitions iz Praga i Regulatornom agencijom za komunikacije, te uz podršku Programa za promociju tranzicije Vlade Republike Češke. Tekst je skraćena verzija šire pravne analize autorice.
Izvor: Mediacentar Sarajevo
