Djeca u Bosni i Hercegovini i cijelom svijetu sve više vremena provode uz digitalne uređaje koji su postali neizostavni dio njihovih života, ali u velikom dijelu i kreatori nihovih ličnosti. O medijskim navikama djece, izazovima i problemima s kojima se susreću, te o ulozi roditelja i društva razgovarali smo s dr. sc. Ivanom Sivrić, vanrednom profesoricom na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru i predsjednicom Udruženja „Društvo za medijsku kulturu“ Mostar.
Medijske navike djece konstantno se mijenjaju i prilagođavaju vremenu. Kakve su trenutno medijske navike djece u BiH u pogledu provođenja vremena uz medije, koji su sadržaji i platforme trenutno dominantni, te kako učiniti slobodno vrijeme djece kvalitetnijim, pogotovo za vrijeme raspusta?
U pravu ste kad kažete da se medijske navike djece konstantno mijenjaju. Brze promjene i stalni razvoj novih aplikacija, informacijskih i komunikacijskih tehnologija i medija mijenjaju pristup i način primjene tehnologije kod korisnika.
Prije nego što spomenem neke ključne rezultate istraživanja medijskih navika djece, iskazala bih zadovoljstvo time što posljednjih desetak godina imamo niz realiziranih kvalitetnih projekata i istraživanja u Bosni i Hercegovini, što upućuje na to da se prepoznaje važnost medijskog obrazovanja, ne samo djece i mladih već svih dobnih kategorija, te se možemo osloniti na analize i ishode tih istraživanja, a time možemo konkretnije i preciznije govoriti i analizirati medijske navike korisnika, u ovom slučaju navike djece i mladih. Također, ta nam istraživanja, kroz razumijevanje navika djece i mladih, pružaju mogućnost određivanja prioritetnih intervencija i izradu novih strategija o upotrebi medija i tehnologije, a usmjerene su prema djeci, roditeljima, učiteljima i svima onima koji brinu o zdravlju i sigurnosti djece i mladih. Djeca su za vrijeme raspusta zaista izložena većoj količini slobodnog vremena nego inače tokom godine ‒ kada pohađaju nastavu i druge vannastavne aktivnosti. Nažalost, često u ljetnim mjesecima gotovo sve redovne godišnje aktivnosti prestaju. Stoga, logično je i dobro pitanje: Kako učiniti slobodno vrijeme djece za vrijeme raspusta kvalitetni(ji)m? Naravno, treba uzeti u obzir činjenicu da najčešće djeca većinu svog slobodnog vremena za vrijeme raspusta provode kod kuće, u druženju s prijateljima ili često uz zabavu na mobilnim uređajima i računarima (videoigricama, društvenim mrežama i sl.), dok roditelji rade. Vrlo interesantno je istraživanje Regulatorne agencije za komunikacije iz 2020. godine, koje je provedeno na nacionalno reprezentativnom uzorku djece (0‒18 godina) i roditelja, koje pokazuje medijske navike djece u BiH. Istraživanje je pokazalo da roditelji procjenjuju kako njihova djeca (uzrasta 0‒18 godina) u prosjeku pred ekranom, na školski dan, provedu skoro tri sata, a vikendom tri i po sata, tim više što su starija. Također, treba naglasiti i što su djeca starija, vrijeme koje provode uz tehnologiju i medije je duže, jer upotreba mobitela i vrijeme provedeno online raste s uzrastom. To upućuje na sljedeće: istraživanje dokazuje/pokazuje stanje ili promjenu stanja sistema upotrebe informacijskih i komunikacijskih tehnologija kod djece i mladih, a opet nameće dva pitanja: Kako i kojim mehanizmima uticati na količinu vremena (a onda i na kvalitet sadržaja) koje djeca provode uz medije i drugo pitanje, možda i najvažnije: Kako je moguće da količina vremena koje djeca provode uz medije raste u vrijeme vikenda, u vrijeme kad su roditelji većinom prisutni kod kuće? Drugim riječima, ako su djeca za vrijeme vikenda više izložena medijima nego za vrijeme radne sedmice, onda se pretpostavlja da su više izložena medijima i za vrijeme ljetnog raspusta. To nas navodi na zaključak da izostaje zajednička porodična interakcija, nema kvalitetnog razgovora, druženja bez medija, a djeca su (često) prepuštena samoj sebi.
Također, istraživanje iz 2021. godine (na području Hercegovačko-neretvanskog kantona) pokazalo je da preko 80% djece provodi dnevno, kroz godinu, više od šest sati uz medije, najčešće u svrhu zabave, razonode, rekreacije, a potom za učenje i informiranje.
Analiza rezultata istraživanja pokazala je da su djeca i mladi u ranoj fazi svog razvoja tehnički vješti u upotrebi tehnologija i medija, te da većina djece svakodnevno koristi videoigrice, društvene mreže i mobilne aplikacije (ovisno o dobi djece, najčešće koriste Instagram, TikTok, Snapchat, You Tube, Viber, Whatsapp), te ima otvorene lične profile na društvenim mrežama, a prosječna dob kada su djeca otvorila profile je 10 godina. Djeca su također sklonija dopisivanju s osobama koje su upoznale u virtuelnom svijetu putem društvenih mreža i kanala komunikacije, a iskazuju i interes za upoznavanje tih osoba u fizičkom, stvarnom svijetu. Jednako tako se pokazalo da veća količina vremena koje djeca provedu uz medije dovodi i do slabijeg školskog uspjeha.
Pored navedenog, a dugoročno gledano, rano i dugotrajno izlaganje djece medijima, platformama, aplikacijama i medijskim sadržajima dovodi i do slabljenja komunikacijskih vještina, problema s finom i grubom motorikom, socijalnih vještina, simboličkog razmišljanja, memoriranja, a sve navedeno upućuje na značajno povećan nivo posjedovanja i korištenja digitalnih uređaja među djecom i mladima.
Koji su osnovni izazovi i kako se postaviti?
Zaista je mnoštvo izazova u odrastanju kojima su izložena današnja djeca i mladi, a dotiču se medija, ne samo u tehnološkom već i u simboličkom smislu. Mediji odavno nisu samo kanali kojima se diseminiraju medijske poruke, već su kreatori simboličkih poruka, vrijednosti, prenosioci informacija, znanja, ali i manipulatori koji nameću svoja stajališta, uvjerenja, kreiraju navike i ponašanja. Nove tehnologije i njihova upotreba promijenili su tok i način odrastanja. Tehnologija je promijenila i izgled učionice, uvela digitalne medije u nastavu, promijenila način igre i druženja. Stoga, pitanje odgoja za medije i nove tehnologije ne bi smjelo biti samo usmjereno na roditelje, nego na cijelu društvenu zajednicu. Djeci treba ponuditi odgoj za medije puno snažnije i konkretnije nego što to danas imaju priliku učiti u odgojno-obrazovnom prostoru, unutar formalnog i neformalnog odgoja i cjeloživotnog obrazovanja koji trebaju težiti razvoju kritičke autonomije i kritičke svijesti. Kritička autonomija može se postići proučavanjem i razumijevanjem funkcije medija, usvajanjem znanja o ulozi i uticaju medija, analizom dobrih i loših medijskih primjera, učenjem i prepoznavanjem manipulativnih tehnika u medijima, usvajanjem vještina kreativnog i umjetničkog izražavanja i slično. Stoga, medijski odgoj treba predstavljati koaliciju roditelja, odgajatelja, pedagoga, medijskih i IT-stručnjaka koji nastoje naći prosvijetljeni način razumijevanja medijskog okruženja kako bi mogli kreirati i stvarati obrazovne strategije u odgoju, prije svega, djece i mladih za savremene tehnologije i medije.
Da li roditelji griješe i u kojim segmentima kada su u pitanju mediji i sloboda koju ostavljaju djeci pri njihovm korištenju?
Kad kupite bilo koji proizvod u trgovini, dobijete uputstvo za korištenje. Kod upotrebe interneta, društvenih mreža, online sadržaja, nemate konkretna uputstva. Prepušteni ste ogromnoj količini informacija i izazova. Stoga, prvenstveno, u ovom segmentu, smatram da je velika odgovornost na roditeljima koji ne bi smjeli podleći novim trendovima i željama djece koja često izražavaju stav „Sva djeca već imaju mobitel, pa ga trebam i ja“, i trebali bi se roditelji držati granice od 13 godina kada je djetetu dozvoljeno korištenje mobilnih aplikacija i društvenih medija. Roditelji često pod izlikom „dijete se u svakom trenutku mora/može javiti“ omogućavaju djeci upotrebu mobilnih uređaja, pametnih telefona bez uključivanja aplikacija za kontrole, nadzor i zaštitu. Time nisu omogućili djetetu mogućnost javljanja u svakom trenutku (a uz to treba istaknuti da djeca najmanje koriste mobilni uređaj za ovu opciju), već su otvorili Pandorinu kutiju djeci s lepezom različitih opasnosti i izazova. Onda se nerijetko pitamo kako djeca posmatranjem ili učenjem po modelu (a model je medij) modeliraju ili interpretiraju neka neprimjerena ponašanja, agresivnost, razdražljivost, virtuelne izazove ‒ kao što su TikTok challenge i druga slična ponašanja.
Koliko je znanje djece i roditelja o medijima i opasnostima koje vrebaju?
Ako uzmemo u obzir istraživanja na koja se pozivamo, onda je očito da je znanje i roditelja i djece o opasnostima koje vrebaju u medijima nedovoljno. Možda čak kod roditelja nije toliko presudno (ne)znanje nego, rekla bih, više nezainteresiranost i neupućenost u problematiku i izazove s kojima se njihova djeca susreću i tek postanu svjesni i zabrinuti kada dođe do neke neprimjerene situacije ili lošeg ishoda. Napominjem da nije dobro ukidati autonomiju djeteta da istražuje svijet medija, ali ona mora težiti kontroliranim uslovima prilagođenim uzrastu djeteta, a opet dolazimo do zaključka da je ključan oprez roditelja i umjerenost u svemu što dijete radi, pa tako i umjerenost u upotrebi medija i tehnologije.
Koji je vaš savjet kada je u pitanju objava fotografija na društvenim mrežama, pogotovo fotografija s ljetovanja?
Uzimajući u obzir porast cyber kriminala u Bosni i Hercegovini, kazala bih da s dijeljenjem i objavljivanjem fotografija i videosadržaja na društvenim mrežama treba biti itekako oprezan. Dječija pornografija je u novije vrijeme postala jedan od raširenijih oblika seksualnog zlostavljanja djece i maloljetnika. Također, jedan od najčešćih izazova s kojima se djeca i mladi susreću jest krađa identiteta na društvenim mrežama, kao i krađa podataka. Postoji niz preporuka o tome kako možemo zaštiti svoje podatke (a time i pristup fotografijama) na društvenim mrežama ili online prostoru. Stoga, moj bi savjeti bio usmjeren upravo na to. Prije svega, u postavkama društvenih profila ili bilo kojih aplikacija treba zaštititi svoje podatke, a neke od preporuka su: koristiti složene i sigurne lozinke, ne koristiti iste lozinke i pinove za sve aplikacije, ne ostavljati lične podatke, adresu ili broj telefona, kao i podatke o datumu rođenja, isključiti informacije i uključene lokacije pomoću kojih se može pratiti naše kretanje, profile držati zatvorene za širu javnost, ne prihvatati zahtjeve za prijateljstva od osoba koje ne poznajemo u stvarnom svijetu i upuštati se u online razgovore, nikome ne otkrivati svoje lične podatke i s prijateljima ne dijeliti svoje lozinke.
Moram istaknuti da u posljednje vrijeme svjedočimo još jednom zastrašujućem trendu u BiH, a odnosi se na javno prozivanje i ismijavanje vršnjaka na društvenim profilima i grupama koje se kreiraju s namjerom kako bi se diskreditiralo neko dijete (ili djeca) i kako bi se nanijela šteta ugledu neke osobe ili više njih. Bez odobrenja osobe koja je žrtva cyber nasilja (često od svojih vršnjaka koji se kriju pod različitim pseudonimima na društvenim profilima i stranicama) objavljuju se fotografije, videosadržaji i drugi lični podaci žrtve do kojih je nasilniku bilo lako doći. To znači da jednom stavljana fotografija, tekst, video, bilo kakva informacija na internetu uvijek ostaje dostupna, bez obzira na to što ju je kreator izbrisao i njemu je nevidljiva. Takve informacije, koje se lako mogu zloupotrijebiti, ostavljaju ogromne posljedice po mentalno i emocionalno zdravlje djece koja su žrtve e-nasilja i ne predstavlja problem kojim se trebaju baviti samo IT-stručnjaci, odjeljenja cyber kriminala, komunikolozi, medijski teoretičari već i psiholozi, psihijatri, pedijatri, učitelji, vlasti, odnosno svi oni koji brinu o zaštiti i pravima djece.
Naravno, roditelji su pozvani, kao primarni socijalizacijski agensi, da podučavaju djecu o pravilima ponašanja i sigurnosti na internetu, prateći njihove online aktivnosti i navike, usmjeravajući ih na prikladne i godinama prilagođene sadržaje i internetske stranice. Tako stvaraju sigurne i odgovorne korisnike.
Naravno, moram naglasiti kako očuvanje sigurnosti djece na internetu nije samo i ne smije biti isključivo briga roditelja, ono zahtijeva i traži zajednički i koordinirani međunarodni i nacionalni odgovor, zahtijevajući aktivno uključivanje i podršku velikog broja interesnih strana i aktera ‒ od industrije koja proizvodi takve sadržaje, uključujući platforme, medije, pružaoce usluga i mrežnih operatera, do uključivanja politike, vlade, zakona, obrazovanja, pa sve do djelovanja civilnog sektora. Tek sinergijom i zajedničkim djelovanjem svih aktera može se strateški djelovati, kreirati i razvijati kvalitetan odgoj djece i mladih za medije i upotrebu tehnologije.