Mogućnost pristupa tačnim i pouzdanim informacijama osnova je javnog diskursa u svim demokratskim društvima. Međutim, premda većina građana širom svijeta smatra da su društvene mreže i platforme, kao što su „Facebook“, „You Tube“, „X/Tweeter“, „Instagram“, „TikTok“ i sl., najveći izvori dezinformacija i govora mržnje, sve više građana koristi upravo ove medije kao glavne izvore dnevnih informacija. Kako se informiraju građani u 16 država na četiri kontinenta, koliko vjeruju medijima i da li odsustvo regulacije u „online“ prostoru prijeti urušavanju demokratija širom svijeta pitanja su na koja odgovara UNESCO-ovo istraživanje iz 2023. godine.
Budući da je potencijalni uticaj dezinformacija i govora mržnje naročito štetan u vrijeme predizbornih kampanja i samih izbora, istraživanje je provedeno na uzorku od 16 zemalja svijeta u kojima će 2024. godine biti održani opći izbori. To su Alžir, Austrija, Bangladeš, Belgija, Hrvatska, Dominikanska Republika, El Salvador, Gana, Indija, Indonezija, Meksiko, Rumunija, Senegal, Južnoafrička Republika, Ukrajina i Sjedinjene Američke Države. Istraživanje je provedeno na uzorku od 8000 korisnika interneta starijih od 18 godina, po 500 iz svake države. Podaci su prikupljani od 22. augusta do 25. septembra 2023. godine metodom online intervjua.
Osnovni izvori informacija
Na globalnom planu, stopa korištenja društvenih mreža za potrebe dnevnog informiranja u posljednjih 15 godina nadmašila je stopu korištenja štampanih medija i radija, u pojedinim zemljama čak i televizije. UNESCO-ovo istraživanje pokazuje da su društvene mreže osnovni izvor informacija o aktuelnim događajima za 56% ispitanika, dok u iste svrhe televiziju koristi 44% ispitanika. Ipak, važno je napomenuti da televizija i dalje predstavlja osnovno sredstvo informiranja građana (55%) u najrazvijenijim zemljama u uzorku, dok društveni mediji zauzimaju drugo mjesto (37%). Uz to, istraživanje pokazuje da se, na svjetskom nivou, mlađi od 35 godina daleko češće informiraju putem društvenih mreža (67%), nego stariji od 55 godina (31%).
Ispitanici doživljavaju tradicionalne medije, posebno televiziju, kao najpouzdanije izvore vijesti. To vjerovatno objašnjava drugi rezultat ovog istraživanja, prema kojem građani tokom predizbornih kampanja češće koriste televiziju kao osnovni izvor informacija. Naime, 66% ispitanika se izjasnilo da vjeruje televizijskim vijestima, 63% njih vjeruje radiovijestima, 61% štampanim medijima, dok 50% ispitanika vjeruje vijestima koje dolaze s društvenih mreža. Pored toga, ispitanici koji žive u bogatijim zemljama, kao i stariji od 55 godina, te stanovnici ruralnih sredina i manje obrazovani manje vjeruju u vjerodostojnost i tačnost informacija koje dobijaju putem medija.
Izloženost dezinformacijama
Velika većina ispitanika u svim zemljama (85%) zabrinuta je zbog prisustva dezinformacija u njihovoj zemlji. Naime, čak 87% njih smatra da su dezinformacije već negativno uticale na politički život u njihovoj državi, a isti postotak smatra da će dezinformacije negativno uticati i na predstojeće izbore u njihovoj zemlji.
Uz to, 78% ispitanika izjasnilo se da često nailazi na dezinformacije na društvenim mrežama, dok su gotovo svi ispitanici (94%) barem jedanput nasjeli na dezinformaciju prije nego što su saznali da je posrijedi laž.
Većina građana, bez obzira na uzrast, društveni status i političke preferencije (68%), smatra da se dezinformacije najviše šire putem društvenih mreža, daleko više nego putem aplikacija za online poruke i pozive (38%) ili putem informativnih portala (20%).
Izloženost govoru mržnje
Osim dezinformacijama, internet je dodatno opterećen i govorom mržnje. Većina građana (67%) potvrdila je da često nailazi na govor mržnje u online prostoru. Društvena mreža koja je prepoznata kao ubjedljivo najveći izvor govora mržnje je Facebook (58%), slijede TikTok (30%), X (18%) i Instagram (15%). Govor mržnje najčešće je usmjeren na pripadnike LGBTQ+ zajednice (33%), zatim na etničke/rasne manjine (28%), žene (18%), te vjerske manjine i najsiromašnije slojeve društva (17%).
Većina ispitanika (54%) smatra da online platforme ne ulažu dovoljno napora kako bi spriječile širenje govora mržnje, a ovaj postotak još je viši među građanima najbogatijih država u uzorku (65%).
Na pitanje ko bi trebao snositi najveću odgovornost u prepoznavanju i suzbijanju dezinformacija ili lažnih vijesti na internetu, ispitanici u svim zemljama odgovorili su da su to prvenstveno vlada i medijski regulatori (29%), zatim sami korisnici interneta (23%), medijski portali (20%) i, naposljetku, društvene mreže (19%). Pored toga, ogromna većina građana podržava ideju da „vlade i regulatori trebaju imati mogućnost da od društvenih mreža zahtijevaju da tokom predizbornih kampanja uspostave mjere povjerenja i sigurnosti u svrhu zaštitite integriteta izbornog procesa“.
Ispitanici u svim zemljama saglasni su s ocjenom da online dezinformacije predstavljaju ozbiljnu opasnost i da svi akteri trebaju biti uključeni u rješavanje ovog pitanja, bez obzira na to da li je u toku predizborna kampanja ili ne. Naime, 90% građana smatra da se društvene mreže trebaju ozbiljno pozabaviti ovim problemom. 88% građana potvrđuje da problem online dezinformacija trebaju riješavati vlada i medijski regulatori kroz regulatorne mehanizme, dok 75% građana smatra da međunarodne organizacije poput UN-a ili UNESCO-a imaju važnu ulogu u suzbijanju dezinformacija.
Naposljetku, istraživanje pokazuje da su građani prilično pasivni, uprkos razvijenoj svijesti o rastućem fenomenu online dezinformacija, i da bi se trebali više uključiti u suzbijanje ove vrste informacijskog poremećaja. Naime, samo 48% ispitanika je nekad prijavilo online sadržaj povezan s dezinformacijama u vrijeme izborne kampanje, dok je svega 17% onih koji to čine „često“. Osobe starosti 18‒34 godine (55%) i ispitanici koji se izjašnjavaju kao „veoma zainteresirani“ za politiku (55%) znatno su skloniji prijavljivanju ovog tipa sadržaja.
Imajući u vidu trendove, naročito kad je riječ o medijskim navikama mladih, možemo zaključiti da je pitanje vremena kada će društvene mreže, kako u zemljama u razvoju, tako i u bogatim državama, postati osnovni izvori dnevnih informacija. S druge strane, rezultati ovog istraživanja također ukazuju na to da se samoregulacija nije pokazala kao adekvatan odgovor na zloupotrebe slobode govora u online prostoru. Sve to daje za pravo građanima koji su stava da bi vlade i medijski regulatori trebali biti više uključeni u regulaciju interneta.
