Da li i vi sve češće imate utisak kako vaš mobilni telefon ili računar slušaju šta govorite i izlaze u susret vašim potrebama i prije nego što ste „guglali“ ključnu riječ u pretraživaču? Ili da Google bilježi svaki vaš korak i svaku riječ, potpuno zanemarujući vaše pravo na privatnost? Kako je to moguće? Kako i zašto smo dotle stigli i kuda nas to vodi?
Odgovore na ova pitanja daje Shoshana Zuboff, profesorica na Harvard Business School, u knjizi The Age of Surveillance Capitalism, objavljenoj 2019. godine.
Već sama definicija pojma „nadzorni kapitalizam“ daje nam odgovore na neka od ovih pitanja. Naime, jedna od definicija ovog fenomena glasi da je u pitanju „novi ekonomski poredak koji uključuje prisvajanje ljudskog iskustva kao besplatne sirovine za prikrivenu poslovnu praksu rudarenja podataka, predviđanja i prodaje“. Nadzorni kapitalizam, koji je u naučnoj literaturi označen i kao tehnofeudalizam, predstavlja fenomen bez historijskog presedana, sa svojim specifičnim sirovinama, proizvodima i sredstvima za proizvodnju, koji su omogućili određenom uskom broju preduzetnika (tehnokrata) da akumuliraju neviđeno bogatstvo, znanje i moć.
Sirovina koja pokreće veliku mašineriju nadzornog kapitalizma je tzv. bihevioralni višak, odnosno digitalni podaci i tragovi svih aktivnosti koje obavljamo u virtuelnom i fizičkom prostoru. Sredstva za proizvodnju na koja se oslanjaju nadzorni kapitalisti su umjetna inteligencija, mašinska inteligencija i neuronske mreže, koji se koriste za stvaranje tzv. prognostičkih proizvoda, odnosno informacija o tome šta ćemo misliti, raditi i osjećati danas, uskoro i kasnije.
Nadzorni kapitalizam se također može definirati kao pokret zasnovan na „rušenju ljudskog suvereniteta“ koji ima za cilj „nametnuti novi kolektivni poredak zasnovan na potpunoj sigurnosti“.
Kada i gdje nastaje nadzorni kapitalizam?
Iako faktori koji su doveli do pojave nadzornog kapitalizma, neoliberalni kapitalizam i individualizacija, datiraju iz doba prve modernosti s kraja 19. i početka 20. stoljeća, možemo reći da je doba nadzornog kapitalizma, ili tzv. treće moderno doba, nastalo u zoru 21. stoljeća u Sjedinjenim Američkim Državama. Njegovi počeci povezani su s Googleovim odgovorom na finansijsku krizu koja je zahvatila Silicijumsku dolinu u aprilu 2000. godine, pa i sam Google. U atmosferi vanrednog stanja, osnivači Googlea, Larry Page i Sergey Brin, odlučili su da napuste politiku upornog i javnog protivljenja korištenju njihove infrastrukture i usluga u reklamne svrhe. Trpeći sve veći pritisak investitora koji su tražili da kompanija ostvaruje veće prihode, Google je 2002. godine shvatio da gomila malih i naizgled beznačajnih podataka o našem online ponašanju, tzv. bihevioralni višak, može poslužiti kao sirovina za dobijanje profitabilnih prognostičkih proizvoda za potrebe reklamne industrije. Google tako pravi zaokret u svojoj poslovnoj filozofiji od služenja ka praćenju svojih korisnika, od tretiranja njih kao samosvjesnih pojedinaca, koji imaju specifične želje i potrebe, do tretiranja korisnika kao izvora besplatne sirovine, koja se može vrlo skupo prodati oglašivačima, političkim kandidatima, obavještajnim službama itd.
Društvene mreže – rudnik dijamanata nadzornog kapitalizma
Tvorac nadzornog kapitalizma je Google, a nakon Googlea uslijedili su Facebook, Microsoft, Amazon i donekle Apple.
Pod vodstvom Sheryl Sandberg koja je 2008. godine preuzela poziciju generalne direktorice Facebooka s pozicije Googleove potpredsjednice globalne online prodaje i poslovanja, Facebook se od platforme za društveno umrežavanje pretvorio u reklamnog giganta. Sandbergova je shvatila da „Facebookov društveni dijagram predstavlja basnoslovni izvor bihevioralnog viška, te da se vještom manipulacijom Facebookove kulture intimnosti i dijeljenja taj bihevioralni višak mogao iskoristiti ne samo da bi se odgovorilo na tražnju, nego da bi se stvorila tražnja“.
Nadzorni kapitalisti prikupljaju i raspolažu našim ličnim podacima, grubo kršeći našu privatnost, skrivajući se iza besmislenih i beskrajno dugih politika privatnosti i online ugovora o uslovima pružanja usluga koje niko ne čita. Ovi podaci se ukrštaju, obrađuju i pretvaraju u prognostičke proizvode za potrebe kompanija, raznih službi, vlada itd. na tržištima budućeg ponašanja. Autorka navodi da je nakon 2000. god. Googleov moto da korisnici više nisu sami sebi cilj, već sredstvo za postizanje tuđih ciljeva.
I baš kao što se industrijski kapitalizam 19. i 20. stoljeća razvijao na štetu prirode, tako se nadzorni kapitalizam, zarad svojih ekonomskih ciljeva, razvija po cijenu pustošenja i uništavanja ljudske prirode: ljudskog dostojanstva, privatnosti, integriteta, samosvjesti i prava na odlučivanje.
Kao rezultat svega navedenog, autorka nagovještava da digitalna budućnost koju su osmislili nadzorni kapitalisti nije skrojena po mjeri čovjeka. Ako su procesi alijenacije započeli u doba prve i druge modernosti, možemo slobodno reći da će ti procesi svoj vrhunac dostići u eri treće modernosti, udaljavajući čovjeka ne samo od drugih, već i od samog sebe.
Da li koncept medijske i informatičke pismenosti nudi odgovore na ove probleme ili su nam potrebna i neka druga, sistematska rješenja?