mediji

Autorica: Nada Grahovac

Međunarodni i domaći propisi pozivaju na poseban oprez u izvještavanju o djeci i za djecu.

Prava djece su samo potrebe koje djeca imaju na putu svog odrastanja i te potrebe zahtijevaju, između ostalog, i adekvatno medijsko izvještavanje za djecu i o djeci. Zbog izuzetno važne uloge medija u promociji prava djeteta i posebno u ostvarivanju tih prava i njihovoj zaštiti, i međunarodni i domaći propisi pozivaju na poseban oprez u izvještavanju o djeci i za djecu. Dostojanstvo djeteta i njegovo pravo na zaštitu mora se poštovati u svim situacijama pa i u izbornoj kampanji.

Učešće djece u kampanji i njihova zloupotreba u političke svrhe je pitanje koje se postavlja svake dvije godine kada se u Bosni i Hercegovini (BiH) održavaju izbori. Nažalost, svjedoci smo različitih aktivnosti u kojima politički subjekti, zbog lične promocije uključuju djecu u svoje predizborne aktivnosti, zloupotrebljavaju ih samo sa jednim ciljem – da privuku pažnju i naklonost biračkog tijela, a mediji to objavljuju.

Tokom 30 dana izborne kampanje politički subjekti, u namjeri da pridobiju naklonost birača, u različitim aktivnostima koriste djecu – zloupotrebljavaju ih da ostvare svoje ciljeve na šta je, tokom kampanje za Opšte izbore 2022. godine upozorila i Centralna izborna komisija BiH. Oni su pozvali političke subjekte, kandidate, medije i javnost da ne čine radnje koje dovode do povrede prava djece tokom izborne kampanje, te ukazujući na roditeljsku odgovornost za dovođenje djece na okupljanja i nepotrebna izlaganja.Pravila za postupanje, zbog sumnje da je došlo do povrede prava djeteta emitovanjem medijskog sadržaja, definisana su medijskim zakonima i kodeksima koji treba da obezbijede zaštitu djeteta od potencijalne štete koju može da prouzrokuje medijsko izvještavanje.

Tako je Kodeksom o audiovizuelnim medijskim uslugama i medijskim uslugama radija Regulatorne agencije za komunikacije zabranjena svaka zloupotreba maloljetnika u sadržajima pružalaca medijskih usluga i posebno je zabranjeno korištenje maloljetnika u političke svrhe. Za učešće maloljetnika u programu potrebna je saglasnost roditelja. S obzirom da je Kodeksom zabranjena svaka zloupotreba maloljetnika u sadržajima pružalaca medijskih usluga i posebno njihovo korištenje u političke svrhe, eventualna saglasnost roditelja ne isključuje odgovornost pružaoca medijske usluge za emitovani sadržaj. Svako nepoštovanje ili kršenje odredbi Kodeksa podliježe sankcijama u skladu sa Zakonom o komunikacijama.

Elektronski medij ima pravo da odbije objavu plaćenog političkog oglašavanja ako “oglašavanje uključuje zloupotrebu djece u političke svrhe u skladu sa međunarodnim standardima”, ili “ako je oglašavanje u suprotnosti sa ostalim propisima Regulatorne agencije za komunikacije” i da zatraži mišljenje Regulatorne agencije za komunikacije. Agenciji se može obratiti i politički subjekt čiji je oglas odbijen, i u jednom i u drugom slučaju Regulatorna agencija će izdati obavezujuće mišljenje u vezi sa sadržajem u roku od 48 sati.

S obzirom da se navedena pravila odnose samo na plaćeno političko oglašavanje u elektronskim medijima, a da se emitovanje sadržaja o učešću djece u političkoj kampanji sve više usmjerava na online medije, to su pravila za postupanje u tim medijima definisana Kodeksom Vijeća za štampu i online medije. Kodeks ima za cilj da postavi osnove sistema samouređivanja u štampanim i online medijima, koji će biti smatrani moralno obavezujućim za novinare, urednike i izdavače štampanih i online medija. Kodeksom se uređuje da su u postupanju sa djecom i maloljetnicima, novinari i urednici dužni da budu krajnje obazrivi, da poštuju dobre običaje i Konvenciju Ujedinjenih nacija o pravima djeteta i da polaze od najboljeg interesa djeteta, a postupanje Vijeća, kada je u izvještavanju došlo do kršenja odredaba kodeksa, a time i do povrede prava djeteta, definisano je članom 24.

Postavlja se pitanje da li je zaista isključiva odgovornost na roditeljima, kome to roditelji daju saglasnost za učešće djece u predizbornim aktivnostima političkih subjekata? Ima li sistem mehanizme da zaštiti djecu od zloupotrebe u ovim aktivnostima i koliko mediji poštuju ono što im je kodeksima i zakonom propisano, a odnosi se na prava i zaštitu djece?

Konvencija o pravima djeteta obavezuje

Prihvatajući Konvenciju o pravima djeteta, država je preuzela i obavezu i odgovornost da preduzme sve potrebne zakonodavne, administrativne i ostale mjere kako bi osigurala ostvarivanje svakog prava iz Konvencije za svako dijete (član 4).

Obaveza države da “će preduzeti” odgovarajuće mjere ne ostavlja prostor za procjenu da li će i koje mjere preduzeti, već  obavezuje na preduzimanje “svih odgovarajućih mjera”. Da bi sistem odgovorio na potrebe djece i osigurao njihovo pravo na zaštitu, pod “svim odgovarajućim mjerama” podrazumijeva se cijeli niz mjera i aktivnosti u različitim resorima, uključujući i zakonodavnu aktivnost, programe prevencije i usluge za podršku djeci, odgovarajuću pomoć roditeljima u ostvarivanju odgovornosti za podizanje djeteta, obavezan multidisciplinaran pristup, edukaciju djece i odraslih koji rade sa djecom, podizanje svijesti o posljedicama na razvoj i odrastanje djeteta.Ostvarivanje prava djece na zaštitu od različitih oblika nasilja, uključujući i zloupotrebu djece i druge oblike ponižavajućeg postupanja, zahtijeva sistemska rješenja, zakonom jasno utvrđena prava koja djeca imaju u skladu sa Konvencijom i efikasne mehanizme za zaštitu zakonom utvrđenih prava.Prema Konvenciji (član 19) dijete ima pravo na zaštitu od svakog oblika nasilja, zlostavljanja, zanemarivanja, zloupotrebe i eksploatacije.  I upravo, prihvatajući preuzete obaveze, a na osnovu člana 19 Konvencije, potpisan je Protokol o postupanju u slučaju nasilja, zlostavljanja i zanemarivanja djece čiji je osnovni cilj zaštita djece od svih oblika nasilja. Protokol definiše različite oblike nasilja, uključujući i zloupotrebu djeteta, te procedure postupanja u svim slučajevima prijave ili saznanja da je dijete žrtva nekog oblika nasilja.

Kad govorimo o različitim oblicima nasilja, zlostavljanja i zanemarivanja djece, danas su primjetni značajni pomaci, ne samo u normativnom dijelu već i većoj osjetljivosti svih subjekata zaštite u prepoznavanju različitih oblika nasilja, njihovom prijavljivanju i procesuiranju. Međutim, pravo djeteta na zaštitu od zloupotrebe, na žalost, u praksi još uvijek nije prepoznato kao jedno od osnovnih prava djeteta, što za posljedicu ima izostanak potrebnog odgovora  na potrebe djece i njihovo pravo na zaštitu od zloupotrebe uopšte, pa i u izbornoj kampanji. Zloupotreba djece je svako korištenje djece u određenim aktivnostima odraslih protivno interesima djece i “postojaće onda kada ta lica usmjere aktivnosti na način da to bude u korist drugih lica, a ne isključivo u svrhu ostvarivanja prava djeteta. Kada, dakle, svrha uključivanja djeteta nije da ono ostvari svoje pravo“. Pri tome je vrlo važno praviti razliku u ostvarivanju prava djece na participaciju i učešće u političkom životu, na koji oni imaju pravo i njihove (zlo)upotrebe u tim aktivnostima.

Prema Konvenciji, dijete je subjekt prava i ima pravo na slobodu mišljena, savjesti i vjeroispovijesti, pravo na slobodu udruživanja i slobodu mirnog okupljanja, pravo na pristup informacijama. Pravo djeteta na participaciju, kao jedan od osnovnih principa Konvencije, priznaje djetetu pravo da slobodno izrazi svoje mišljenje o svim pitanjima koja ga se tiču.

Međutim, postupci u kojima je prisutno “manipulisanje odraslih djecom, stavljanje djece u situacije u kojima im se kaže šta mogu da kažu, ili se djeca izlažu riziku od pričinjavanja štete prilikom učešća, nisu etički postupci i ne mogu se shvatiti kao primjena člana 12”.

Ostvarivanje prava djeteta na participaciju, koju je država dužna obezbijediti, moguće je samo pod uslovom ako su svi procesi u kojima učestvuje dijete, između ostalog “transparentni i informativni, dobrovoljni, s poštovanjem, relevantni, prilagođeni djeci, bezbjedni i osjetljivi na rizike”, navodi se u opštim komentarima Komiteta za zaštitu djeteta. S obzirom da se radi o osnovnim zahtjevima koji se moraju obezbijediti u primjeni člana 12, to izostanak bilo kojeg od navedenih zahtjeva dovodi u pitanje ostvarivanje prava djeteta na participaciju i ostavlja mogućnost za zloupotrebu.

U svim aktivnostima koje se odnose na djecu, prvenstveno se mora voditi računa o najboljim interesima djeteta. To je jedan od osnovnih principa Konvencije koji je istovremeno i pravo djeteta i osnovni pravni princip i pravilo postupanja. Princip najboljih interesa djeteta treba da osigura potpuno i stvarno ostvarivanje svih prava iz Konvencije za svako dijete, jer “potpuna primjena instituta najboljih interesa djeteta zahtijeva razvoj pristupa zasnovanog na pravima koji uključuje sve aktere, radi osiguranja holističkog fizičkog, psihološkog, moralnog i duhovnog integriteta djeteta i promociju njegovog ljudskog dostojanstva”.

Roditelji i škole

Roditelji, navodi se u preambuli Konvencije o pravima djeteta, imaju prevashodnu odgovornost za podizanje i razvoj djeteta. Najbolji interesi djeteta će biti njihova osnovna briga (član 18). Države članice dužne su poštovati odgovornosti, prava i dužnosti roditelja u usmjeravanju i savjetovanju djeteta u ostvarivanju prava priznatih Konvencijom, u skladu sa razvojnim mogućnostima djeteta (član 5).

S obzirom na to da su roditelji najvažniji u odrastanju djeteta, to je i njihova odgovornost posebno naglašena.Roditelji mogu sa svojom djecom provoditi slobodno vrijeme na način koji je, prema njihovom mišljenju, najbolji za njihovu porodicu, ali istovremeno moraju preuzeti i odgovornost jer su “najbolji interesi djeteta njihova osnovna briga” za rizike koje javni skupovi nose i koji mogu dovesti do ugrožavanja bezbjednosti djeteta, njegove privatnosti i njegovih najboljih interesa.

Roditeljska je odgovornost da u svakom pojedinačnom slučaju, u zavisnosti od razvojnih mogućnosti djeteta i njegove zrelosti, i uz obavezno učešće djeteta, procijeni da li je učešće djeteta u tim aktivnostima zaista u njegovom interesu, i da li će se i kako, učešće u tim aktivnostima odraziti na dijete, ne samo danas, već dugoročno.

Škola je vaspitna i obrazovna ustanova.

Obrazovanje, na koje svako dijete ima pravo, mora da bude usmjereno na dijete, prilagođeno djetetu u punom smislu te riječi i usmjereno na razvoj poštovanja ljudskih prava i osnovnih sloboda. Zahtjev Konvencije i posebno član 19 je uspostaviti sistem koji će za svako dijete obezbijediti zaštitu od svakog oblika nasilja, zlostavljanja, zanemarivanja, zloupotrebe, eksploatacije i svakog drugog načina na koji se može povrijediti dijete.

U Bosni i Hercegovini pravo djeteta na zaštitu od zloupotrebe u političke svrhe nije na odgovarajući način uređeno u svim zakonima o osnovnom obrazovanju, a ova oblast je generalno nedovoljno tematizirana u stručnim diskusijama i analizama.

Tamo gdje je pravo na zaštitu od zloupotrebe normirano, potrebno je pojasniti široj javnosti kako i do koje mjere se odnosi i na pravo djeteta na zaštitu od zloupotebe u političke svrhe.

Prava i dužnosti učenika u vaspitno-obrazovnim ustanovama u Republici Srpskoj utvrđena su Zakonom 2017. godine, a do tada je bilo uređeno samo pitanje njihove odgovornosti i to zbog povrede obaveza koje zakonom nisu bile uređene. Član 73 Zakona o osnovnom  vaspitanju i obrazovanju Republike Srpske utvrđuje da “učenik ima pravo na zaštitu od svakog oblika nasilja, zlostavljanja, zanemarivanja i zloupotrebe”.

Pored toga, u ovom kontekstu, značajne su odredbe:

– škola je dužna obezbijediti efikasne mehanizme zaštite, član 8 tačka 4.

– direktor škole obezbjeđuje zaštitu prava učenika, član 152.

– direktor škole preduzima mjere zaštite prava učenika, član 152.

– u školi nije dozvoljeno političko organizovanje i djelovanje, član 12.

Okvirnim zakonom o osnovnom i srednjem obrazovanju u Bosni i Hercegovini u školama se zabranjuje djelovanje političkih stranaka i njihovih podmladaka, a svi učesnici vaspitno-obrazovnog procesa dužni su preduzimati potrebne mjere zaštite prava učenika. Direktnu poveznicu sa Smjernicama za postupanje u slučaju nasilja nad djecom u BiH pronalazimo u Zakonu o osnovnom odgoju i obrazovanju Kantona Sarajevo.

Pored toga, pravo djeteta na zaštitu privatnosti /član 16. Konvencije/ zahtijeva od škole da obezbjediti i efikasne mehanizme za zaštitu privatnosti djeteta u vaspitno obrazovnim ustanovama. S tim u vezi škola je, između ostalog, dužna pribaviti saglasnost roditelja za fotografisanje djece u aktivnostima škole, a fotografije djece može koristiti samo ako za to ima pismenu dozvolu roditelja i to samo u svrhe za koje je roditelj dao dozvolu. S obzirom da skupovi sa stranačkim obilježjem nisu aktivnosti škole, to škola ne može tražiti saglasnost roditelja za učešće djece u tim aktivnostima, pa samim tim, saglasnost roditelja za fotografisanje djece nikako se ne može dovesti u vezu sa tim aktivnostima.

U okviru jedinstvenog sistema za zaštitu od nasilja, zaštita djece od zloupotrebe uopšte, pa i u političke svrhe, zahtijeva da se, u odgovarajućim postupcima, u različitim resorima, postupak utvrđivanja odgovornosti onih koji su zloupotrijebili dijete i donošenje odgovarajućih odluka za zaštitu prava i interesa djeteta provodi u skladu sa sektorskim zakonima u zavisnosti od toga ko je počinilac i ko je zloupotrijebio dijete i definisanim protokolima (kodeksima) postupanja.

Područje zloupotrebe djece u političke svrhe u Bosni i Hercegovini nedovoljno je istraženo, a zakonska regulativa neujednačena i neprecizna. Zbog toga je neophodno u što skorijem vremenu uključiti sve značajne aktere u ovoj oblasti na zajedničko i koordinirano djelovanje u svrhu zaštite djece od političkih zloupotreba.

Tekst je nastao kao doprinos Danima medijske i informacijske pismenosti u BiH, u saradnji sa Mediacentrom Sarajevo, Transitions iz Praga i Regulatornom agencijom za komunikacije, te uz podršku Programa za promociju tranzicije Vlade Republike Češke. Tekst je skraćena verzija šire pravne analize autorice.

Izvor: Mediacentar Sarajevo