Digitalni mediji, pojačani pojavom generativne vještačke inteligencije i novih tehnologija, sve snažnije oblikuju način na koji ljudi nalaze, tumače i dijele informacije. U kojoj mjeri i na koji način nacionalne politike zemalja članica UNESCO prepoznaju ove trendove i kako pripremaju mlade za život u sve složenijem medijskom okruženju pitanja su na koja odgovara globalno istraživanje stanja medijske i informacijske pismenosti (MIP) koje je UNESCO sproveo od februara do juna 2025. godine.
UNESCO-ova analiza globalnog stanja medijske i informacijske pismenosti Medijska i informacijska pismenost za sve: prevazilaženje praznina koja je obuhvatila 194 države članice UNESCO-a, ustanovila je sljedeće:
Većina država ne integriše MIP sistematski u svoje obrazovne sisteme shodno UNESCO-vim standardima.
Na globalnom nivou, elemente MIP-a, kako ih definiše UNESCO, u nacionalne sisteme formalnog obrazovanja integrisale su 84 od 194 zemlje (43%), 56 zemalja (29%) je integrisalo isključivo elemente koji se odnose na digitalnu pismenost, dok 43 zemlje (22%) uopšte nisu integrisale MIP. Za 11 zemalja (6%) nije bilo dovoljno dostupnih podataka da bi se izvršila adekvatna analiza situacije.
Većina (56) od ukupno 84 zemlje koje su uvrstile određene aspekte MIP-a u školske kurikulume tretiraju nastavu MIP-a kao obaveznu nastavnu komponentu, 11 kao izbornu i jedna kao vannastavnu aktivnost, dok u 16 zemalja nije bilo dovoljno dostupnih podataka za analizu situacije.
Ono što naročito privlači pažnju jeste činjenica da ogromna većina zemalja (75) primjenjuje kroskurikularni pristup što znači da se MIP ne izučava kao samostalan predmet, već u okviru više različitih nastavnih predmeta. Ovakav pristup ima određene prednosti i nedostatke. S jedne strane, izučavanje MIP-a u okviru nekoliko predmeta može pomoći učenicima da bolje sagledaju značaj MIP-a u različitim domenima društvenog života, ali isto tako može dovesti do njegove marginalizacije i zapostavljanja. S tim u vezi, UNESCO preporučuje primjenu mješovitog pristupa koji podrazumijeva izučavanje MIP-a u okviru samostalnog predmeta, ali i u sklopu više nastavnih predmeta.
Mnoge zemlje poistovjećuju medijsko obrazovanje sa sticanjem digitalnih vještina, zapostavljajući razvoj kritičkog mišljenja.
Ovakav, suženi vid integracije MIP-a u školske kurikulume, najzastupljeniji je u području Azije i Pacifika, nešto manje u afričkim zemljama, zatim u arapskim država, te znatno manje u Latinskoj Americi sa Karibima, Evropi i Sjevernoj Americi. Većina od ukupno 56 zemalja koje su u nacionalni sistem formalnog obrazovanja integrisale samo one elemente MIP-a koji se odnose na digitalne (tehničke) vještine, izučava MIP u okviru samostalnog predmeta i to najčešće u okviru srednjoškolskog obrazovanja.
Postoje velike razlike po pitanju stanja MIP-a u različitim dijelovima svijeta.
Dok je 91% zemalja u Evropi i Sjevernoj Americi integrisalo MIP u školske kurikulume, dotle je ovaj udio u drugim dijelovima svijeta daleko niži.
S druge strane, dok se 9 od 17 zemalja, koje su usvojile ciljane strategije razvoja MIP-a, nalaze u Evropi i Sjevernoj Americi, nijedna od afričkih ili arapskih zemalja nije preduzela takav korak.
MIP se najčešće uči u osnovnim i srednjim školama.
Od ukupno 84 zemlje koje su integrisale MIP u nacionalne sisteme formalnog obrazovanja 82 su to učinile kroz srednjoškolsko obrazovanje, 71 kroz osnovno obrazovanje, a svega 17 zemalja u okviru visokog obrazovanja. Iz ovih podataka vidljivo je da pojedine zemlje uključuju MIP u dva ili tri obrazovna nivoa.
Uključivanje MIP-a u nacionalne politike mnogih zemalja ukazuje na to da MIP sve više dobija na značaju, međutim i dalje su prisutne velike razlike u različitim dijelovima svijeta.
171 od 194 UNESCO članice prepoznala je važnost MIP kompetencija u okviru svojih nacionalnih politika, najčešće u okviru širih strategija vezanih za obrazovanje, digitalnu transformaciju, razvoj, sigurnost, izborni proces i sl. Samo 17 zemalja usvojilo je ciljane strategije razvoja MIP-a, od kojih 16 zemalja, tretiraju ovu oblast na hibridni način: samostalno i u kontekstu drugih strategija i politika.
Premda većina UNESCO članica uključuje MIP u svoje nacionalne politike, to ne implicira da data zemlja nužno integriše MIP u svoj obrazovni sistem. Analiza pokazuje da zemlje koje su usvojile ciljane ili hibridne MIP politike češće integrišu MIP u obrazovni sistem. 70% od 17 zemalja koje su usvojile ciljane ili hibridne strategije MIP-a integrisalo je MIP u sistem formalnog obrazovanja, što ukazuje na to da je upravo ovakav pristup najpouzdaniji način da se MIP sistematski uključi u nastavni proces. S druge strane, zemlje koje tretiraju MIP isključivo kroz horizontalne politike (uključujući i obrazovne) obično integrišu MIP u školske kurikulume samo u užem smislu, dajući prednost tehničkim kompetencijama, zanemarujući kritičko mišljenje, građanski aktivizam, etično kreiranja sadržaja i sl.
UNESCO pojašnjava da ciljane strategije razvoja MIP-a ne smiju biti izolovane, nego da moraju proizilaziti iz širih okvira javnih politika i nadovezivati se na relevantne nacionalne, regionalne i međunarodne razvojne ciljeve.
Analiza je takođe pokazala da su, u većini slučajeva, institucije vlasti uključene u proces integrisanja MIP-a u javne politike i obrazovni sistem, te da su najbolji rezultati u ovom pogledu vidljivi u zemljama u kojima predstavnici vlasti sarađuju sa drugim akterima kao što su međunarodne i nevladine organizacije, obrazovne institucije, privatni sektor, mediji i dr.
O kojim prazninama je riječ i kako ih prevazići?
Šarolika slika svijeta po pitanju stanja MIP-a, u kojoj Latinska Amerika i Karibi, Azija i Pacifik, arapske države i Afrika po svim parametrima, više ili manje, zaostaju za Evropom i Sjevernom Amerikom, nepostojeća, neadekvatna i/ili nesistematična integracija MIP-a u nacionalne sisteme formalnog obrazovanja, slaba zastupljenost ciljanih i hibridnih strategija razvoja MIP-a sugerišu da svijet još uvijek nije u dovoljnoj mjeri prepoznao važnost MIP-a.
Kako bi navedene praznine zaista bile prevaziđene i kako bi znanja i vještine iz oblasti MIP-a sistematski doprle do učenika na svim obrazovnim nivoima, u svim regijama svijeta, neophodno je da svi akteri učestvuju i sarađuju: institucije vlasti, škole, civilno društvo i međunarodni partneri.
To je gotovo jedini način da “mladi na kojima svijet ostaje” razviju kritičko mišljenje, sposobnost procjenjivanja vjerodostojnosti informacija, kao i sposobnost da sigurno, odgovorno i efikasno plove digitalnim vodama.
