zaštita maloljetnika

Televizijski sadržaji višestruko utječu na djecu, na njihov emocionalni, intelektualni i socijalni razvoj. Zato je važno upoznati se sa pozitivnim i negativnim aspektima televizije kao medija, kako bi djeca bila zaštićena od štetnih sadržaja neprimjerenih njihovoj dobi.

Istraživanje Regulatorne agencije za komunikacije i UNICEF-a Bosne i Hercegovine Medijske navike djece i stavovi roditelja je pokazalo da iako televizija nije primarni medij uz koji djeca u BiH pristupaju medijskim sadržajima, sedam od deset djece uzrasta 0-18 godina svakodnevno gleda TV program i to najčešće u periodu od 12 do 22 sata.

Utjecaj televizije na djecu je tema koja je predmet istraživanja priznatih stručnjakinja, prof. dr. Nade Korać sa Univerziteta u Kragujevcu, prof. dr. Ivane Zečević sa Univerziteta u Banjoj Luci i prof. dr. Jasne Bajraktarević sa Univerziteta u Sarajevu, koje su na zahtjev i u dogovoru sa Regulatornom agencijom za komunikacije BiH, 2009. godine pripremile stručni elaborat Utjecaj televizije na djecu i maloljetnike. Autorice su se u ovom stručnom elaboratu, koji i danas predstavlja važan resurs u ovoj oblasti, bavile ovom temom i pitanjima zaštite djece od neprimjerenih televizijskih sadržaja, utjecaja scena nasilja na djecu, te koliko mediji i na koji način, a posebno televizija, sa svim svojim pozitivnim i negativnim aspektima utječu na djecu.

Zaštita djece od neprimjerenih televizijskih sadržaja je zadatak mnogih aktera, kako pružalaca medijskih usluga, tako i roditelja, nastavnika, pedagoga, psihologa i drugih relevantnih profesionalaca. Prof. dr. Nada Korać skreće pažnju na važnost različitog poimanja medijskih sadržaja kod djece, koji se tiču mnogih faktora, a prvenstveno njihovog uzrasta od kojeg zavisi način na koji djeca prate i razumiju ono što gledaju na ekranima. To se posebno odnosi na mlađu djecu koja su osjetljivija i najranjivija na sve vidove okolnih utjecaja, pa tako i na negativne. Za njih praćenje TV programa predstavlja svjesnu aktivnost koju razumiju i koja privlači njihovu pažnju isključivo dok im je sadržaj interesantan, što je slučaj i sa svim uzrastima gledalaca. Međutim, razlike se pojavljuju u samom razumijevanju sadržaja, koje se odnose, kako na razliku u uzrastu djeteta, tako i među samom djecom, što zavisi od njihovih interesovanja, emotivnog stanja i intelektualnih sposobnosti.

Kada je u pitanju način na koji djeca razumiju nasilne sadržaje, istraživanja su pokazala da mlađa djeca teže prave razliku u poimanju istog, a ukoliko je izuzetno izloženo takvim scenama, dijete postaje ravnodušno i u svakodnevnom životu ga ne smatra važnim. To potencijalno predstavlja rizik za ponašanje djeteta i mogućnost da postane njegova žrtva. Pri tome bi uz roditeljsku kontrolu, jedan od važnih „filtera“ u zaštiti djece od neprimjerenih sadržaja trebao biti i sistem oznaka  pomoću kojih se ukazuje da je određeni program: namijenjen svima; da ga djeca gledaju samo uz prisustvo roditelja; da je namijenjen samo odraslima, te da se radi o pornografskom sadržaju.

Prof. dr. Ivana Zečević ističe da su mediji, odmah iza porodice i društvenog okruženja, izvor iz kojeg djeca uče o nasilju i navodi nekoliko različitih teorija o utjecaju medija na nasilne oblike ponašanja. Također, važan je kontekst i način prikazivanja nasilja, njegovog oblika i intenziteta, radnje koja se, ukoliko je realističnija, može oponašati i likova koji se nasilno ponašaju i pri prikazivanju treba voditi računa o vremenskom periodu i populaciji kojoj se takav sadržaj prikazuje.

Govoreći o osnovnim segmentima, uzrocima i posljedicama problematiziranog utjecaja medija na mlađu populaciju, prof. dr. Jasna Bajraktarević kao negativne aspekte navodi senzacionalizam i nasilje u medijima, koji se nalaze u svim uobičajenim i relevantnim sadržajima. Oni se ne reflektiraju na isti način kod svakog djeteta, već u zavisnosti od toga koliko je dijete zanemareno, nezadovoljno ili iskompleksirano. Kao važno ističe prilagođavanje sadržaja dobi i senzibilitetu djeteta, kao i vrijeme koje provodi pred ekranom, ali i važnost razumijevanja i tumačenja scena seksa i pornografije. Kao negativne aspekte autorica navodi i otuđenost i pasifizaciju, kao i manipulaciju sadržajima, ali ističe i pozitivne aspekte medija kao što su informiranost i edukacija.

Mediji imaju važnu ulogu u životu djeteta, stoga roditelji, staratelji i svi koji brinu o djeci u saradnji sa medijskim profesionalcima moraju djeci obezbijediti sigurno medijsko okruženje u kojem će biti zaštićena od sadržaja koji nije primjeren njihovom uzrastu.

Kompletan stručni elaborat je dostupan OVDJE.

Televizija kao medij i televizijski sadržaji višestruko utječu na spoznajni, emocionalni, intelektualni i socijalni razvoj djeteta i veoma je važno programske sadržaje prilagoditi uzrastu djeteta, a potencijalno štetne sadržaje označiti kao takve.

U cilju prevencije potencijalnih negativnih posljedica utjecaja medija na razvoj djeteta, Regulatorna agencija za komunikacije u saradnji sa UNICEF-om je 2010. godine inicirala izradu dokumenta Utjecaj televizijskih sadržaja na djecu – Smjernice za klasifikaciju televizijskih sadržaja, koji je izradila psihologinja stručnjakinja za razvoj djeteta dr. Ivana Zečević. Smjernice su namijenjene kao pomoć zaposlenima u televizijskim stanicama i onima koji proizvode televizijske sadržaje, ali i roditeljima koji se putem njih mogu educirati o potencijalno štetnim sadržajima po njihovo dijete i mogućim mjerama zaštite od takve vrste sadržaja.

Televizija kao jedan od prvih izvora informacija u životu djeteta pomoću kojih oblikuje svoja saznanja o svijetu oko sebe, na različite načine utječe na živote pojedinca i razlikuje se u zavisnosti od spola, društvene pripadnosti, obrazovanja i naravno porodice kao najznačajnijeg faktora. U tom procesu veoma je važno procijeniti koji su to neprimjereni sadržaji koji mogu negativno utjecati na psihički, fizički i mentalni razvoj djeteta. Smjernice donose prikaz stadija u razvoju djeteta od rođenja do odrasle dobi, koje obuhvataju specifičnosti za svaki stadij, a odnose se, kako na spoznajne sposobnosti i kritičko vrednovanje i prihvatanje informacija, tako i na saznajne i moralne karakteristike po uzrastima.

Autorica se posebno bavi pitanjem kako i zašto gledamo televiziju u smislu realnog ili nerealnog konteksta gledanja televizije, tj. koliko je dijete svjesno realnosti prikazanog sadržaja u odnosu na svakodnevni život. Stepen utjecaja televizije zavisi od pažnje i razumijevanja sa kojima dijete gleda televiziju i s tim u vezi mnogih faktora koji ih po tom pitanju međusobno razdvajaju, od čega uzrast djeteta najviše.

Kao negativne posljedice pretjerane izloženosti nasilnim medijskim sadržajima navode se problemi u ponašanju i spavanju, lošiji školski uspjeh, pomanjkanje pažnje, te površan odnos sa roditeljima. Prikazane su i vrste nasilnih oblika ponašanja, načini kako se prikazuju u medijima i kako utječu na ponašanje djeteta, u zavisnosti od njegovog uzrasta.

Predstavljeni su pozitivni i negativni aspekti medija, posebno televizije, i prikazane tabele kategorizacije TV sadržaja po uzrastima u kojima su navedeni: opis scene/oblika nasilja, uzrasna kategorija (+12; +14; +16 i +18) i objašnjenje kategorisanja koje se odnosi na nasilje, konzumiranje alkohola i narkotičkih sredstava i prikazivanje seksualnosti.

Smjernice su dostupne OVDJE.