Sarajevo je grad koji stoljećima privlači pozornost svijeta. Mjesto susreta istoka i zapada, gdje se trgovalo svilom, začinima i knjigama, ali i prostor na kojem su se preplitale religije i običaji. Sarajevo je danas mozaik različitosti. U ovom gradu moguće je u jednoj šetnji obići staru osmansku četvrt Baščaršiju, impozantne austrougarske građevine, poput Vijećnice, Narodnog pozorišta i Zemaljskog muzeja, ali i jednoobrazne sovjetske blokove iz vremena Jugoslavije. U samom centru grada jedna kočija i natpis na zidu ukazuju na mjesto gdje je Gavrilo Princip ispalio prvi metak Prvog svjetskog rata, a kratka vožnja žičarom otvara put ka planini Trebević, koja je 1984. postala poligon zimske Olimpijade. I danas se jasno vide tragovi opsade Sarajeva tijekom devedesetih – fasade probušene metcima i gelerima, rupe u asfaltu poznate kao „sarajevske ruže“. Upravo zato Sarajevo djeluje kao prirodna scena za filmski festival – grad u kojem se na svakom koraku ispreda priča dostojna velikog platna.
Sarajevski filmski festival, rođen 1995. godine u ratnom kinu Apolo, s vremenom se razvio u jedan od najvećih europskih filmskih festivala, događaj koji iz godine u godinu okuplja redatelje, glumce, kritičare i publiku iz cijelog svijeta. Ovogodišnje, trideset i prvo izdanje festivala održano je od 15. do 22. kolovoza, kada je Sarajevo ponovo dospjelo u žižu javnosti i svjetskih događanja. Kroz osam dana festivala prikazano je preko 250 filmova iz približno 60 zemalja. U konkurenciji za glavne nagrade — “Srce Sarajeva” — sudjelovalo je 50 filmova raspoređenih u četiri natjecateljske sekcije: dugometražni, dokumentarni, kratki i studentski filmovi. Nagradu „Srce Sarajeva“ za najbolji dugometražni film ove godine odnio je „Vetre, pričaj sa mnom“ mladog redatelja Stefana Đorđevića. Titulu najboljeg dokumentarnog filma ponio je austrijski naslov „Doći će naše vrijeme“ redateljice Ivet Loker (Ivette Löcker), dok je za najbolji kratki film proglašen „Zima u martu“ Natalije Mirzojan (Natalia Mirzoyan). „Srce Sarajeva“ za najbolji studentski film osvojio je „Tarik“ Adema Tutića iz Srbije. Među dobitnicima „Počasnog Srca Sarajeva“ našli su se i velikani svjetskog filma – redatelj Paolo Sorentino (Paolo Sorrentino), te glumci Stelan Skarsgord (Stellan Skarsgǻrd), Rej Vinston (Ray Winstone) i Viljem Dafo (Willen Dafoe).
Ovog kolovoza Sarajevo je ponovo bilo domaćin najznačajnijim filmskim ostvarenjima današnjice: od Zlatnom palmom ovjenčanog „Bila je to samo nezgoda“ Džafara Panahija (Jafar Panahi), do ostalih laureata iz Kana i Berlina, među kojima filmovi „Sentimentalna vrijednost“ norveškog redatelja Joakima Trira (Joakim Trier), „Zvuk pada“ Maše Šilinski (Mascha Schilinski), „Sirat“ Olivijea Laksea (Olivier Laxe), „Snovi“ Daga Johana Haugeruda (Dag Johan Haugerud), te drugi svjetski priznati naslovi.
Posebno je pohvalan fokus festivala na ostvarenja domaće kinematografije. „Paviljon“ bosanskohercegovačkog redatelja Dine Mustafića pod otvorenim nebom označio je početak festivala, a u narednih osam dana prikazani su brojni filmovi u koprodukcijama svih zemalja bivše Jugoslavije. Publika je posebno bila oduševljena emotivnim, poludokumentarnim filmovima „Kako je ovde tako zeleno“ Nikole Ležaića i „YugoFlorida“ Vladimira Tagića, te ohrabrujućom dramom o odrastanju „Vidra“ Srđana Vuletića.
Svakog dana projekcije su počinjale već u 9 ujutru, a karte je unaprijed morao osigurati svako, jer su sjedišta u Narodnom pozorištu bila zagrijana „od jutra do sutra“. Grdno su se prevarili svi koji su došli praznih ruku, računajući da filmski entuzijasti neće biti radi da žrtvuju koji sat sna ili slobodnog vremena. Projekcije su održavane na još nekoliko lokacija, između ostalog i na pozornicama na otvorenom, gdje su posjetitelji mogli uživati u filmovima pokriveni dekicom u kasnim večernjim satima. Sarajevo je blistalo i brujalo od mladosti, entuzijazma, mnoštva jezika i lica koja su doputovala sa svih krajeva svijeta. Sa zgrada vijorile su se crvene zastavice filmskog festivala, a na svakom koraku mogli su se vidjeti ponosni volonteri sa akreditacijama. Kafić ispred Narodnog pozorišta izbrisao je granice između filmskih stvaratelja i gledatelja – glumačke zvijezde, redatelji i gledatelji zajedno su ispijali kavu, već navikli jedni na druge nakon nekoliko dana festivala.
Za mlade, Sarajevski festival je više od filma – to je festival mladosti, ljubavi i glazbe koja se ori ulicama sve do ranih jutarnjih sati, kada šetnja centrom grada postaje gotovo nemoguća misija. Rijeka veselih ljudi vas zapljuskuje valom nove energije – obavezno naručite piće i ostanite plesati, bez obzira jeste li planirali ili ne. U kafićima i baštama koji rade duže u ovom dijelu godine, mogu se čuti razgovori o prikazanim filmovima, a vrijedni volonteri pripremaju lokacije za nove projekcije. Filmski festival postaje neodvojiv sastavni dio grada, poput žile kucavice koja pumpa energiju i život Sarajeva, pretvarajući ga u srce regionalne i europske filmske scene, ali i mjesto susreta svih vrsta – velikih susreta vodećih filmskih stvaratelja i publike željne dobre priče, ali i malih susreta, upoznavanja, ljubavi i novih prijateljstava.
Naposlijetku, film je jedan od rijetkih umjetničkih izraza koji i danas okuplja ljude na jednom mjestu. U vremenu rastućeg individualizma, kada umjetnost najčešće konzumiramo sami – pred ekranima telefona i laptopa, putem slušalica i zvučnika, u udobnosti naših domova – prepune kino sale vraćaju osjećaj zajedništva. Radoznali gledatelji uzbuđeno zadržavaju dah, zajedno se smiju ili čak plaču, podsjećajući na naše drevne pretke, koji su se okupljali oko vatre da bi ispredali stoljetne priče i prenosili iskustva. Čini se da je kino platno ostalo jedino ognjište oko kojeg se čovječanstvo i dalje okuplja u želji za novim znanjem i čarima zajedničkog doživljaja umjetnosti.
Piše: Hristina Mrša (19 godina), maturantica banjalučke Gimnazije, studentica Filološkog fakulteta Univerziteta u Beogradu, katedra opće književnosti sa teorijom književnosti.
